X
    Categories: Cyber story

Soundtracks sjebanog dana

Tvrđava Gradina Srebrenik

Uslovljeno geografskim polozajem mog kreveta svako jutro ustajem na lijevu nogu. Nekad se sjetim tog praznovjerja, pa lijevu zadrzim u zraku, dok se desnom pokusavam dohvatiti papuca. Nekad uspije, nekad ne. Jer sve mora da izgleda spontano, a da ne lici na neku gimansticku vjezbu, pa da bude

„Teta pala sa trapeza, da l je mrtva il se zeza..“
Ali necemo poceti s tom Corbinom nego jednom drugom. Tuzna prica o covjeku koji u zadnje vrijeme zivi na slijepom kolosijeku i ceka vozove koji su davno prosli. Na tom mjestu bi mogli po onoj narodnoj udariti brigu na veselje, pa dodati i zenu da ceka s njim, pa da bude „jedan covjek i jedna zena na peronu srece stoje jos“. Jes da ni njihov vagon doci nece, ali barem se nadaju. A covjek se nada dok je ziv. Ma ne, uci se dok je ziv, a nada se dok dise, al to mu opet dodje na isto.

„Kada stvari krenu lose, ne zelim ovdje da se prepirem..“
Ovo mi vec zvuci obecavajuce, ako vec krene lose, onda dizi sidro jarane. Haj ho. Mada se u situaciji kad covjek sam sebi lici na otkaceni vagon Special thanks to Mr. M. Sobic ne zna ni pobjeci na vrijeme. Samog sebe izrucim nesreci i onda se jos pokusavam opravdati, izvuci. Nema to.

„Ja sam rodjen samo zato da budem sonjo, da me sutiraju naokolo kao zvijer..“
Umjesto izvlake, stavim pravu stvar na pravo mjesto. Podijelim definicije ponovo, pa kom obojci, kom opanci, da zaokruzimo ove narodne umotvorine, mada je danas do opanaka i vise nego tesko doci. A i sve da ih nabavis p ostao bi glavna atrakcija ulicnog spektakla.

„Nije votka rakija, mada nocas udara, tuga mi je velika, velika ko Rusija..“
Izmedju svih tuga sto razbijaju ovakva je meni licno najdraza. Bolestan od ljubavi. Ali kako cesto nisam u situaciji da biram tugu koja ce da me razbije, razbije me i poneka druga tuga. A danas se koktel svih njih zadesio. Kvalitetno trovanje nedostatkom endomorfina, ili kako se vec zove ono cudo sto u nama, krhkim bicima budi osjecaj pramaljetne srece.

„Ova noc nam nosi kraj i znam jos jedan tren i ja sam sâm..“
Ako vec neka tuzna pjesma treba da dokrajci mene nacetog, onda biram bluz ove noci. Tuga zapakovana u domacem proizvodu, sa milion zakulisnih pricica i pijanstava cesto realizovanih bas uz ovu laku notu nasih renomiranih muzicara. A da mi oni skroz precizni ne bi nesto zahaterili, da se ubijam uvoznom i tugom i to, valja pokusati odrzati nacionalnu ravnotezu omjerom 4-4-2, slicno nasoj fudbalskoj izbornoj vrsti, koja u zavisnosti od trenutne situacije u zemlji, povremeno komponira ode radosti, ali puno cesce nas dokrajci nekom elegicnom skladbom.

„Lile su kise na staklene krovove grada..“
E moj Ismete. Ovdje bi mi se Maajka dobro uklopio da jebe mater i kisama i vjetru i snijegu i zimi i ledu, barem po jednom. O tome do ovog trena nisam ni razmisljao, ali mi se cini da je ljetna tuga nekako laksa od zimske. A jesenju da ne pominjem. To je kugla Averela Daltona. Ni da se pomaknem. A jede me. A gastritis kljuca. A ja nista. Eh, valja sve to promijeniti.

„Da sam ja netko..“
Vjerovatno bi se onda puno toga dalo promijeniti. Carobnim stapicem bi rijesio sitnice povecane kroz lupu moje netakticnosti u tumornim danima. A onda bi izmahnuo jos par stotina puta, da rijesimo i sranje u Ruandi, gladne diljem Afrike i spasimo amazonske sume od okrutne lozionicke sudbine. Uveo bi 8. mart svaki dan, pa da se satiremo kupujuci cvijece. A kad istog nestane, onda bi se takmicili ko ce imati najbolji privatni cvijecnjak. Eh, onda bi komsija B. iz zavisti unistio cvijecnjak komsije H. Komsija H. bi popizdio i eto ti belaja. Ne bi uveo svaki dan 8. mart iz sigurnosnih razloga. Jebi ga.

„Oduvijek ja samo tebe zelim dragi moj..“
U vrijeme jakih feministickih pokreta i organizacija, u vrijeme kad i masoni primaju zene u svoj tajnoviti milje, ne moze se sastaviti kvalitetna muzicka podloga sjebanog dana, a da se ne uvrsti barem jedna markantna predstavnica nekad njeznijeg, ali ne i obavezno ljepseg, a sada ravnopravnog s pola da, da, same sto te trazile . Povlaci to sa sobom i kupovanje cipela kao recept za razbijanje tuge, ali nije ni to lose kad za saku dolara kupis sat vremena srece.

„Dani prolaze, i to bez tebe..“
Mada veselo i progresivno pocinje, prica je i vise nego tuzna, pa ostaje tu da se vidi i mislimo da vam se svidi kao sto bi to nekoc rekli strumpfovi . Dovoljno o njenoj tuzi svjedoci i cinjenica da su ostali clanovi muzicke druzbe koja je spjevala ovu odu prolaznosti, razbila rodjenog pjevaca nakon par preslusavanja pjesme. Toliko ih je tuga dirnula da su ga morali napucat . I poslije toga su promijenili muzicki pravac, pjevaca i publiku, na zalost.

„Probudio sam se izgubljenog jezika..“
Lazem. Odavno se tako budim. U tudjoj zemlji, nit sam snijeg, nit sam kisa. Jes da je ovo malo neskromno receno, ali se uklapa u koncept dijaspore, pa je neobrisivo, a i delete mi se zaglavio zbog pive koju sam prolio na tastaturu, pa sta je tu je. Samo poljubac tebi prije spavanja. Sta covjek jos da sebi zazeli, nijem poput kamena i zatvorenih knjiga.

„Sjedim sam na trotoaru prebijenu nemam paru i citam stare novine..“
I u njima ostajale pricice i bajate novosti, ali love nema da se nesto frisko nabavi. A sve u nadi da ce se barem ta neka katastrofalna i bezizgledna finansijska situacija dati promijeniti. Mada sam jos na pocetku price ustanovio da nisu izvuceni moji lozovi, nada ipak ostaje. I to sam jos negdje prije spomenuo, pa da ostanem konzistentan. A jedva s krajem vezem kraj.

„Kada mislis da si sasvim sam..“
Jos jedna maca medju kuronjama, cisto zbog zastupljenosti. O kvaliteti djela je u svakom slucaju suvisno i pokusati nesto reci. „Kad na svetu nemas nikog svog i u svemu vidis samo bol. Tada kad si sam. Nadji me, da ti ruke svoje dam..“ Svaki daljnji komentar je suvisan. Zivio oktobar u novembru. Vise od zivota ne trazim.

„Kad je nebo meni dalo na tren..“
Savremena prica o reinkarnaciji i dvostrukoj smrti. Ali je mene jedan drugi stih nagovorio da uvrstim skladbu ovog muzicara u moj danasnji opus. Vjerovatno je prvi Sizif skonto tezinu tih rijeci kad uzbrdo ides prema dnu. Sam protiv svih i protiv sebe samog i opet ides u propast. E to je jebena situacija.

„Noc umire, odlaze sjene ponocne, tisina medju nama gradi zidove..“
Oduvijek je bilo raznih raspada i reuniona na muzicko-glazbenoj sceni koju pratim, ali najzaliviji raspad i na to slijedeci transfer frontmena je za mene svakako nestanak Opce Opasnosti i prelazak Pere u Divlje Jagode. Ne da ga Lipovaca nece znati iskoristiti kao centarfora, ali bi Opca s Perom i Pero u Opcoj puno vise dao/li. Al sutra je kasno za sve.

„Hocu da znam kuda vodi ovaj put, mene i zivot moj..“
Svidja mi se ovaj poziv na neovisnost kroz nezavisnost. Hem isti, hem poseban, hem slobodan, hem samo svoj. Pa u cetiri rijeci ima dovoljno predispozicija da Colina Farella posalju u zasluzenu penziju, negdje uz guzove i usta mocne Angeline, a mene odaberu za nositelja odlicja James Bonda. Kratko i jasno. Hocu i ja.

„Nocas mladi mjesec je, dobro vecer dame sve..“
Splet sretnih okolnosti. Ja lijep. Mace voljne. Noc mirise na ludilo provod. Sve je spremno za dernek. Ali, „..kroz moje prazne dzepove vjetrovi mi prolaze, a kroz cipele kise jesenje..“ – bez komentara.

„U kockarskom salonu nepotopivog broda Titanik..“
Ako vec tonem, onda barem sa stilom. Punih dzepova i prazne glave. Za reverom znacka mog fudbalskog tima da ne budim duhove vjecne svadje . Na kraju sijela cemo krupije i ja da otvorimo flasu domace i ozdriblamo se mocno i ne sluteci da cemo si tako spasiti zivot, jer 100 cista bosanska rakija ne mrzne ni na -30°C.

„Kazu pustas brodove rekom papirne..“
Eh, ovo je vec pravo tuzna prica o cekanju i nedocekivanju. Pomalo ofirno prikrivanje istine, ali je valjda u takvim trenucima najbolje uciniti da tako ne izgleda. „Kazu pustas, zmajeve nebom najvise..“

„Stari grad, brije kosava, lisce pokriva sve..“
Otkako sam ovu numeru prvi put cuo, namah sam je uvrstio u sve moguce tugaljive mjesavine koje sam nasnimavao, presnimavao i poslije u novom valu tehnoloskih promjena przio. Uvijek pristuna prva ljubav i kako li izgleda sad. A proslo je vise godina od tada, nego sto sam tada imao godina. Jedno je sigurno, ubise Dunavom vjetrovi. Samo da mi glavu ne odnesu nizvodno do Szeckeshfereszvara ili jos dalje do zloglasne Rumunije, gdje me vec odavno moj auto ceka.

„Iza tebe su razbijene boce, okrenuto janje donijeto na ledinu..“
E ovo vec nagovjestava hepi end, kao u svakom jeftinom holivudskom poluproizvodu. Patnja, pa onda dodjoh, vidjeh, popih pitam se kako bi ovo Cezar rahmetli rekao , i opet jezdim ka Alemanji. Zacarni krug licno. I ponovo provokacije, neprijateljske migracije, jos svemu tome dodan islamski terorizam povezan sa mojim islamskim backgroundom, pa arbajt za gazdu Kurta.

Soundtracks 23.11.04.
1. Kad padne noc – Riblja Corba
2. Kada stvari krenu lose – Azra
3. Rodjen da budem sonjo – Azra
4. Ruski voz – Bajaga
5. Ove cu noci naci blues – Bijelo Dugme
6. Lile su kise – Drugi Nacin
7. Da sam ja netko – Indexi
8. Ja bolujem – Josipa Lisac
9. Dani prolaze – Knock Out
10. Bio sam kisa – Laufer
11. Stare novine – Miladin Sobic
12. Nadji me – Oktobar 1864
13. Dva put san umra – Oliver Dragojevic
14. Sutra je kasno – Opca Opasnost
15. Hocu da znam – Partibrejkers
16. Kise jesenje – Prljavo Kazaliste
17. Titanik – Rambo Amadeus
18. Brod od papira – Van Gogh
19. Dunavom sibaju vetrovi – YU Grupa
20. Dok jezdis ka Alemanji – Zabranjeno Pusenje