Cyber story

Ne zastidi se! - Abdullah Bosnić Nemoj se nikada zastiditi svoje majke i njenih dimija, bosanske sinije i bošče iz svoga djetinjstva, tevsije demirlije i bakrenog abdesnog ibrika i đuguma, nanine sehare, svoje iz djetinjstva avlije i kuće čardaklije. Ne zastidi se naših tijesnih šefteli sokaka i osunčanih cvijetnih bosanskih …

"Kad sretneš Hanku" - Pjesma čovjeka tragične sudbine Rade Jovanović, poznat kao "Goraždanin Rade Jovanović", bio je čovjek čiji je život bio obilježen nevjerojatnim preokretima i tragičnim sudbinama. Rođen u Goraždu, još kao dječak, sa samo četrnaest godina, pobjegao je ispred ustaša i pridružio se mladim bombašima iz partizanskog bataljona …

Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići…

Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.

Tako je to u životu. Kad ne ide - ne ide. Kad ide - ide.

Ovdje, pod gradom Srebrenikom, u Varošištu, u palači udno trga okruženog s dvadesetak kuća, između kojih se Srebreničkim potokom put slijevao s Gradine i tekao do Tinje, a ondje se granao dalje kroz cijelu Bosnu, tri je dana ovdje ban Stjepan, sin Stjepanov, gostio i čašćavao generala franjevačkog reda fra Gerarda Odonisa. Strpljivo je Stjepan, sav nervozan, iščekujući da se odozgo, od tvrđave, stušte glasnici i da mu konačno donesu vijest da je banica, presvijetla Elizabeta Pjast, konačno rodila njihovo prvo dijete, odgovarao na beskrajna Gerardova pitanja i izvodio pred njega desetke svjedoka koji su jednako potvrđivali i kleli se svim svetim da nikakve hereze ovdje, ni u cijeloj Bosni nema.

Putuj, inače možda ćeš postati rasista, i možda ćeš završiti vjerujući da je tvoja koža jedina ispravna, da je tvoj jezik najromantičniji i da si bio prvi koji je bio prvi.

Nasrudin Hodza na sudu Jednom dođu dva čovjeka u sud da se presudi njihov spor. Jedan reče: – Ovaj čovjek je nosio breme drva na leđima. Noga mu se skliznula te je pao i drva mu popadala sa leđa. Zamolio me da mu ja podignem breme opet na leđa. Zapitah …

Prvi put Počitelj se spominje 1444. godine. Narednih dvadesetak godina počinje se užurbano utvrđivati, a 1481. godine pada u ruke Turaka. Od druge polovine XVI stoljeća postaje važno strateško mjesto. Od XVIII stoljeća do 1835. godine u njemu je sjedište kapetanije. Danas je manje vise napusten. Likovna kolonija odrzava ga pomalo u zivotu, i poneki slučajni turist prolaznik.

– Hodža, bolan, zašto toliko hitiš? – Ne pitaj mene, pitaj magarca – odgovori zadihani Nasrudin.

Opkladi se momče i djevojče Opkladi se momče i djevojče, da spavaju, da se ne diraju. Momče daje sedlo i đogata, a djevojka đerdan ispod vrata. To rekoše u đerdek legoše, jedno drugom leđa okrenuše. Momče leži kao ledenica, a djevojka kao žeravica. Kad je bilo oko pola noći, progovara …

Dan se bližio kraju i nije više bilo tako neizdrživo vruće, a dok smo se gurali među uskomešanim ženama nađosmo se ispred visokog nišana s velikim turbanom.