Kišna dova

image

Kišna dova - Jasmin Agić

U autobusu je bila tolika gužva da sam morao sjediti u krilu majke Zade, a od vrućine leđa su mi bila natopljena znojem i majica mi se ljepila za kožu. Pio sam vodu iz prazne flaše Sarajevskog kiseljaka, a majka je svako malo spuštala dlan svoje ruke na moje čelo provjeravajući tjelesnu toplinu. Gledao sam čas kroz prozor okolinu, koja mi je bila nepoznata, čas unutrašnjost vozila prepunu svijeta koji je izgledao drugačije nego onaj koji sam navikao susretati. Nisam znao gdje idemo i nije mi bilo ni važno, bio je školski raspust i želio sam ostati u ulici, ali mati mi je naredila da pođem s majkom i nisam imao drugog izbora nego sjediti joj u krilu čekajući kada će se putovanje u prenatrpanom autobusu okončati.

Na svim oštrim zavojima autobus bi toliko usporio da sam imao osjećaj kako stojimo u mjestu, a kada bi savladao krivinu i nastavio se uspinjati uz strminu brda kretao bi uz mnogo muke i jak trzaj. U tim je trenucima majka tiho učila sure uzdajući se podjednako u božiju pomoć koliko u vozačevo znanje i iskustvo. Zapravo, mnogo više u božiju pomoć jer je, negdje pred kraj vožnje, glasno prokmentarisala kako će „nas ovaj šofer, nastavi li ovako voziti, sve poubijati“, što su bile riječi dočekane sa mnogo odobravanja među svijetom koji je, očigledno, dijelio njenu ogorčenost lošim uslovima vožnje.

Svojom poslovičnom odlučnošću, nakon što se sa mnogo riječi prijekora rastavila od vozača autobusa, majka Zada je povela nekolicinu žena jednom strmom livadom do nečega što je nalikovalo greblju. Dan je bio vreo, a vršci suhe trave zabadali su mi se u kožu ispod šorca, ali nisu ostavljali bolan otisak nego više kao da su stvarali neki suludi osjećaj provociranja i nadraživanja.

Žene koje su hodale iza mene, sve obučene u tanke i široke dimije, uspinjale su se uz mnogo glasno izrečenog žalovanja, neke su proklinjale kijamet od vrućine, a svaka je, u nekom pravilnom ritmu, kada bi, valjda, shvatila, da nema svrhe žaliti se, samo glasno izgovarala „ja Rabbi“, nakon čega bi gazila sa više snage i samopouzdanja.„Ispeli smo se uz Urije“, rekla je majka kada smo se zaustavili na mjestu gdje su ostaci kamenog zida razdvajali livadu od greblja.

Tu smo se zaustavili, a žene su posjedale naslanjajući se na kamene izbočine nekadašnjeg zida. S tog su se mjesta jasno mogla vidjeti naša ulica i blok solitera, obe lipe ispred moga haustora, zgrada škole i školsko igralište. Počeo sam širiti pa skupljati oči nastojeći vidjeti ima li ikakvih zbivanja, ali bili smo toliko daleko da su čak i automobili, u pogledu, bili veličine muhe koja se u nekim normalnim životnim uslovima nalazi na kraju sobe.

Zavladao je mir, da li od premorenosti i vrućine, ili meni još uvijek neprimjetnog misticizma, to nisam mogao tada znati. Počeo sam se vrpoljiti od dosade, a nakon što sam, neoprezno i sasvim nesmotreno, rekao majci da bih najradije otišao do nekog napuštenog objekta, koji se nalazio s druge strane greblja, samo me jako trznula rukom i nervozno rekla „stoj tu i ne miči se s mjesta“.

Vrijeme tog dana, s ove distance, izgubilo je jasan oblik i pretvorilo se u amorfnu masu, u niz događaja koji su se povezali u jedan niz, koji se nije nužno odigrao tim redom i takvim tempom. To, vjerovatno, nije ni bitno, jer ja ovu pripovijest prepričavam jedino i samo po vlastitom sjećanju, zato i ima ovu formu. U greblju, negdje tačno na njegovoj sredini, stajalo je drvo divlje jabuke, s dosta potkresanih grana i bez ikakvog ploda. Nalikovalo je strašilu kakvo se pojavljivalo u horor filmovima samo je bilo mnogo više, duguljastije i nepravilnije. Ispod tog stabla počele su da se okupljaju žene, među njima i majka Zada, i sve su posjedale na postekije, koje su, očigledno, s tom namjerom i ponijele. Majka je skinula svoju veliku kožnu tašnu s ramena i spustila je na travu, meni je rekla da sjednem i da se ne oglašavam.

Zrak je bio nepomičan, a zvizdan neizdrživ i mislio sam kako je ženama koje su došle zajedno s nama, uspinjući se uz livadu, bilo bolje dok su sjedile naslonjene na ostatke zida. Bilo je očito da se sve žene poznaju, iako među njima nije bilo dubljih razgovora. Sjedile su mirne, ozbiljne i zamišljene, neke od njih prevrtale su tespihe po rukama, a bilo je i onih koje su se hladile mahanjem lepeza oko lica. Jasno se moglo čuti zujanje insekata, a negdje u daljini zalajao je pas, gromko i kratko, a onda je zamukao. Tek kada se uz nekoliko starih nišana provukla žena s mahramom pokrivenom preko glave shvatio sam da se upravo ona čekala. Kratko se namještala na mjestu na kojem će očito sjediti, a kada se u jednom trenutku okrenula prema majci i meni jasno sam mogao vidjeti da je to bila Hanumica, komšinica iz moga haustora. Nije dala nikakav meni jasan i prepoznatljiv znak, ali kao da je izrečen neki nevidljiv signal, jer u jednom trenutku sve su žene, od nekuda, izvadile svoje mahrame i pažljivo zamotale glave.

Majka je učinila isto, pažljivo gurajući sijede pramenove kose pod pokrivalo za glavu, a kada je obrub mahrame učvrstila ispod brade upozorila me da budem miran i da se ni po koju cijenu ne oglašavam. „Ovo će trajati kratko, budi strpljiv. Dobićeš nagradu“, rekla je.Cijelim se grebeljm odjednom počeo širiti jedva razumljivi huk žena koje su, bilo je očigledno, izgovarale iste riječi u isti trenutak, ali potiho, jedva čujno i meni pomalo nerazumljivo. Ali, kada se stotine tih nerazumljivih glasova stopilo u jedan imao sam dojam da cijeli svijet odzvanja riječima koje sam i ranije čuo, ali ih nisam razumio. Allahu ekber, brujalo je tog dana, glasovima žena koje su se zajednički molile, a svako malo pomilovale bi svoje lice dlanovima ruku nastavljajući odmah zatim izgovarati riječi kojima nisam mogao dokučiti značenja. Mogao sam samo osjetiti nevjerovani milozvuk usaglašenog ritma i tempa, a njihovo horsko izgovaranje dove opijalo je moja čula. Ne pamtim koliko je dugo molitva trajala, meni se činilo da traje satima, ali dobro pamtim da kada se završila mnoge su žene, među njima i majka Zada, nahrupile prema Hanumici ljubeći je u obraze i ruke. Možda osokoljena vjerskim iskustvom, a možda i zato što nije htjela da se iznova gura s mnogobrojnim svijetom u autobusu majka me uhvatila za ruku i povela pješice prema Zenici. Dan se bližio kraju i nije više bilo tako neizdrživo vruće, a dok smo se gurali među uskomešanim ženama nađosmo se ispred visokog nišana s velikim turbanom.

To je, vjerovatno, i bila namjera majke Zade jer se pred nišanom zaustavila, a onda mi objasnila da je to grob velikog gazije Mustafe, kojem su Turci, jer se bunio protiv novotarija u vjeri i branio stare muslimanske zakone, odrubili glavu na vrhu brda. Glava se dokotrljala do ovog mjesta, tu je majka pustila moju ruku i njom mi pokazala tačno mjesto na kojem se glava zaustavila, gdje je narod pokopao, samu, bez mejta i podigao, poslije, ovaj nišan. Tijelo se nastavilo kotrljati, skroz dole do Trgovišta; tamo je narod šehidu podigao turbe i on iz tog mjesta i danas brine o nama.Priča mi se svidjela, ali majka Zada nije ostavljala prostora za pitanja, svojim je držanjem jasno stavila do znanja da se o toj temi više neće govoriti. Krenuli smo niz brdo, prvo livadom, pa onda kroz neki voćnjak, zatim obodom ceste, a za nama je išla duga kolona žena i cijeli je prizor nalikovao kretanju Indijanaca kroz preriju. Ta me misao zabavljala, ali znao sam dobro da majka ne voli kada joj pričam stvari o kojima sam čitao u stripovima i knjigama. Mojoj materi je često znala govoriti, kritički i ozbiljno zabrinuta, da se dijete, a to sam bio ja, mora negdje usmjeriti. Materi je ta vrsta pedagoškog savjetovanja bila zazorna i često je, nakon riječi svoje stroge roditeljice, padala u stanja blage histerije. Zato sam, silazeći s brda prema Zenici, šutio svjestan da bi svaka moja aluzija na slike mojih fantazija vjerovatno razljutila majku Zadu, a kada je bila ljuta znala je biti stroga i gruba. Neočekivano, kada smo sišli u Zenicu, majka nije krenula prema našoj ulici nego smo nekim pokrajnim sokacima izbili pred turbe onog mrtvog šehida. Tu se majka opet molila, ubacila je nekoliko novčanica u sanduk namijenjen darovima, a onda me, vidno raspoložena, odvela u Kristal. Rekla je kratko: „Uzmi šta hoćeš“ i ja sam naručio dvije kugle sladoleda i čašu limunade. Majka je pila bosansku kafu, s rahat lokumom, i svaki put kada bi grizla deliciju mogao sam joj vidjeti zlatan zub. Kada sam, u jednom trenutku, rukom obrisao znoj s čela, rekla je „proći će ovo“.

Nije mi bilo jasno šta govori, a ona, kao da je osjetila moju zbunjenost, objasnila je svojim jednostavnim jezikom: “Ovi od tvog oca ništa ne znaju. Mogu oni gledati u vremensku prognozu koliko god hoće. Nema se tu šta drugo raditi nego doviti. Nije ovo prvi put da molimo Allaha da pošalje kišu i rashladi zemlju.”Tog dana nije svraćala do našeg stana, ostavila me ispred ulaza i rekla da od tog mjesta mogu sam da se vratim kući. Nešto me zadržalo, neka igra vjerovatno, izvan kuće, sve dok nije pala noć. Bio sam toliko gladan kada sam došao kući da sam razljevak gutao u tako velikim zalogajima da mi je čak i mati govorila „polako, pozliće ti“.

Otac je, samo u potkošulji i gaćama, sjedio nasuprot meni i postavljao razna pitanja. Ali, ja sam bio toliko umoran da sam samo čekao da legnem i zatvorim oči. Izgleda da je i on shvatio da slabo obraćam pažnju na ono što mi govori i ustao je od stola i izašao na balkon. Tamo je, naslonjen na ogradu, pušio cigarete otresajući pepeo u saksije s cvijećem mrmljajući nešto sebi u bradu. Mati ga je gledala i samo ponavljala jednu te istu rečenicu: “Uzmi pepeljaru, nemoj mi otresati pepeo na cvijeće“. Otac se nije obazirao na njena upozorenja mrmljajući i dalje nešto nerazgovijetno, sebi u bradu. „U gadne će ona probleme nas uvaliti, zapamti šta sam ti rekao, u gadne probleme“, iznenada je rekao povišenim glasom. „Cijeli život se borim s tim nazadonstima, a onda mi te stvari u kuću dođu.“

Nakon tih riječi majka je počela govoriti nešto poluplačnim glasom, spominjala je neka meni nepoznata imena, a ja sam razumio samo fragment jedne rečenice koji je glasio “… nemoj ti o mojoj familiji ništa govoriti. Pogledaj ti svoje …“ i tu sam izgubio smisao njenog izlaganja.

Otac je to sve slušao nijem, odbijajući dimove oko sebe i gledajući Volovsku glavu. Zamišljao sam da i on promatra onu misterioznu bijelu kuću i zamišlja ko bi mogli biti njeni stanari. Ili je on to sve znao, možda za njega ta kuća uopšte nije bila misteriozna, možda je znao svaku njenu tajnu. Kako god, znam samo da je ulazeći u kuću rekao majci da unese sve stvari s balkona u kuću i majka je odmah prekinula sa žučljivom jadikovkom i počela unositi veš i druge stvari koje bi mogle biti oštećene kišom.

Tu je noć pala jaka kiša, toliko jaka da me tutnjava vodenih kapi po prozoru probudila. Ustao sam i gledao kako se curci slijevaju niz prozorska okna dalje dole prema ulici. Nekoliko puta je sijevnulo tako jako da je cijela Zenica bila osvijetljena kao da se na trenutak pojavio dan. Pri toj sam kratkoj svjetlosti uspio vidjeti kuću na Volovskoj glavi, ali nisam uopšte razmišljao ima li ikoga u njoj i kako njeni stanari doživljavaju iznenadno nevrijeme.

Mislio sam o majci Zadi i snazi njene molitve, mislio sam o Hanumici i ostalim ženama, koje su prethodnog dana molile Boga za kišu. Pomislio sam da i otac, negdje duboko u sebi, iako to neće nikada priznati, poštuje magiju prizivanja kiše majke Zade, a onda sam, ispražnjen od svake misli, samo gledao kako kiša pada po našoj ulici.

Jasmin Agić 13. 02. 2023 (preneseno sa ajfelov toranj)

Pogledaj i ovo

Servisne Informacije

Servisne informacije za 24.5.2024.

POLICIJA –U protekla 24 sata na području Srebrenika evidentirano je 1 narušavanje javnog reda i mira. …

Gradsko Vijece

Održana 34. sjednica Gradskog vijeća Srebrenik

Nakon što dva puta nije mogla započeti zbog neusvajanja dnevnog reda, danas je održana 34. …