Srebrenik.NET / Cyber story / Promaha u Kupeu 3D

Promaha u Kupeu 3D

Ljubav je iluzija, izblijedjela slika na kraju albuma ostavljena za bolja vremena, u smradu mema i naftalina

Hadzira je bila nesvakidasnja cura. Zivjela je u kupeu 3D, sama i neshvacena, uzasno neprihvacena od strane saputnika voza koji je malo putovao a ponajvise stojao nepomicno u kakvoj bosanskoj zabiti, vjecito cekajuci ili na konduktera koji je uvijek kasnio, ili na mehanicara da popravi kakav kvar, a kojih je bilo beskrajno puno i uvijek u najnezgodnije moguce vrijeme, naime, kad god bi Hadzira nestrpljivo zurila da negdje stigne. Na nerazumijevanje ostalih putnika Hadzira je postepeno navikla, cak i ocekivala nakon sto joj je to preslo u naviku–jer navika je majka ovisnicima–a samo Hadzirino postojanje se zasnivalo na nepripadanju. Neki bi sigurno u takvom postojanju vidjeli tragediju ali oni koji mogu razumjeti potrebu za samodokazivanjem, a sve u korist samospoznaje, aplaudirali bi Hadzirinu hrabrost i bodrili je da istraje.
Kao Dilvad, naprimjer. Dilvad i Hadzira su nekad, u zlatno doba mladosti koja ne poznaje za granice culnog postojanja, dijelili skromni kupe 3D, citali Selimovica, i slusali Balasevica, Indexe i Smak, i sami stojeci pored vozova sto ne prolaze, u kakvoj bosanskoj zabiti, cekajuci, uvijek cekajuci na konduktera da da znak koji, znali su, nikad nece dati. Jedan covjek i jedna zena : Oda mladosti koja ne zna za strah! Kako je drag tvoj lik : Reverija cudaka koje zivot jos nije osamario stvarnoscu, a koji je neminovan. Samar stvarnosti otrijezni i najgoreg pijanca! Zakon trece dimenzije, jebi ga, zivot je to! I kao u Heseovom Vuku , ulaz je samo za ludake, a ko nije lud po samom prijemu, poludice valjda tijekom boravka. Ili ce, bar na samrti, priznati ludilo, da li sopstveno ili kolektivno. Kad tad, prozor u kupeu valja otvoriti, isturiti glavu van i u rijetkim trenucima dok voz juri mahnito naprijed, dopustiti vjetru da te po licu pomiluje. Ako nista drugo, prorijedit ce vazduh u kupeu, ustajalom od ljudskog smrada. I sjecanja na davnu mladost.
Govorio joj je da se jos kao djecak zaljubio. Ti il nijedna druga! rekao joj je i to. Sve kompozicije bi uz tvoju pojavu vrijedile tek kad se odcute , rekao joj je dok mu je lijecila mahmurluk pod hrastovima. Zato je ponajvise cutao. Sve svoje kompozicije je zadrzao u svojoj glavi, a Hadzira je samo naslucivala boje i note njegovog unutrasnjeg svijeta. Ja sam ti a ti si ja . Da ga, slucajno, nije izmislila?!? Pitala se i ona cesto, ali na to pitanje nije uspjela odgovoriti. Umjesto odgovora, posla je u drugi svijet. Zivot je i ona jedan bacila, spretno svalivsi krivicu na kurvu sudbinu. Otputovala je vozom, po prirodi nestrpljiva, i dopustila vremenu da odradi svoje. Dilvad je, kao najljepsi poklon obicnog smrtnika srodnoj dusi, Hadziri podario slobodu tako sto je ozenio drugu. Mozda je ljubav bila u pitanju? Mozda je Hadziru, makar i nehotice, i pod teskim bremenom vremena ipak zaboravio? Zapitat ce se nevjernici. Mozda. Hadziri je to, kao i sve u zivotu, bilo manje vazno od vrijednosti samog poklona. Zrtva je to nad zrtvama! Ne moze to svako pokloniti i zato mu je Hadzira bila duboko zahvalna! To i rijeci pjesme napisane na poledjini slike pozutjeloj od vremena jer zumbul je zumbul, al ruza je ruza: pa da na kraj svijeta iznikne .
I zato je Hadzira nastavila da putuje vozom sama, u kupeu 3D, neshvacena i neprihvacena, pa opet sudbini blago naklonjena, i sama se uvjerivsi u istinitost one Selimoviceve da je svaki covjek uvijek na gubitku . I svaka zena, boze me oprosti, rob ljubavi…

Ostavi komentar