Čudesni leksikon nogometa (8. dio)

Četvrti svibanj 1980 Datum koji je u povijesti jugoslavenskoga nogometa U 15 05 h je umro Josip Broz Tito a sat i pol kasnije prekinute su sve nogometne utakmice svih saveznih republičkih i regionalnih liga

Uplakani sudije odsvirali su kraj a publika se razilazila u muku i grcaju Tek neki čvršći muški glas poveo bi pjesmu Druže Tito mi ti se kunemo i počinjalo je ridanje Svako selo s nogometnim klubom i svaki grad imali su svoju mitsku priču o četvrtome svibnju

Istina bili su oštećeni oni koji su te nedjelje putovali na gostovanje jer se na njihovom igralištu nije zbio ritual ali uvijek postoji još neki klub lokalni rival autsajder iz predgrađa ili lokalna amaterska družina koja svake nedjelje igra lopte tako da je za pretpostaviti kako nije bilo mjesta u Jugoslaviji koje nije doživjelo taj legendarni prekid utakmice

Ipak derbi svih derbija i utakmica koja u kolektivnom sjećanju uz najviše slika i značenja obilježava Titovu smrt je ona koja se igrala na splitskome Poljudu između Hajduka i Crvene zvezde Veliki akustični stadion jedna od najljepših građevina jugoslavenske socijalističke ere i svakako najimpresivniji sportski objekat sagrađen u nas bio je mjesto najvećeg plakanja u svih četrdeset pet godina postojanja SFRJ Poljudska školjka tako je barem na jedan dan postala naš Zid plača i naš Jeruzalem u kojem su ujedinjena bila sva živa srca Televizijske kamere snimale su igrače kako padaju na koljena i u iskrenom vjerskom zanosu ridaju nad prvim i jedinim besmrtnikom jugoslavenske ateističke ere Kao filipinski kršćani koji se u dane Uskrsa pribijaju na križ za iskupljenje grijeha i evokaciju Kristovih muka kao Židovi kad žale sve što je žala vrijedno u povijesti izabranog naroda kao mistici na Božjem putu koji se kažnjavaju bičevima na vrhu kojih su nazubljene metalne oštrice kao ljudi koje nakon godina razuma i reda uhvati iznenadna histerija tako su na Poljudu igrači i navijači održali veliku jugoslavensku misu

Sutra su novine pisale o atmosferi tuge i ponosa ali ta je kvalifikacija naravno bila potpuno promašena Nitko tog dana nije bio naročito ponosan Svi su bili uplašeni srca su se smrznula i prvi i jedini put dogodilo se da na stadionima nogomet izgubi svaku važnost Da je na Poljudu Koševu ili Maksimiru tog dana službeni spiker rekao kako se u ime korote zbog Titove smrti nogomet više nikada neće igrati i publika i igrači smatrali bi da je to najmanje što smo dužni učiniti za čovjeka koji nas je stvorio Nitko se ne bi bunio i nitko ne bi mislio da to nema smisla Samo tada bili smo spremni svoje živote naglavce postaviti da se zaštitimo od posljedica katastrofe koja nas je zadesila Već sutra i svih narednih dana općenacionalne žalosti mislit ćemo drugačije Plakat ćemo za Maršalom bit ćemo izgubljeni i očajni ali ćemo znati i osjećati da se život nastavlja A samim tim i da će se opet igrati nogomet Međutim virus koji je rođen toga dana će se desetak godina razvijati i na kraju razoriti jugoslavenski nogomet

Nakon što smo četvrtoga svibnja 1980 u kasnim popodnevnim satima povjerovali da i na stadionima postoji nešto važnije od nogometne igre nakon što smo dakle posumnjali u nogomet i oskvrnuli njegove hramove bili smo pripremljeni za vrijeme kada igrači više neće igrati nego će ratovati a publika neće navijati za svoje nego će činiti sve da uništi tuđe Početkom devedesetih u onoj posljednjoj sezoni Prve savezne lige više nikoga nije zanimalo što se zapravo događa na nogometnom terenu Prestali su se brojati korneri nitko nije uživao u magičnim driblinzima a u mrežu nisu ulijetale lopte nego topovski projektili navođene rakete i bombe ispaljene s nekog mjesta koje je kilometrima daleko od stadiona Išlo se na utakmice ali umjesto nogometa na terenu je trajao kontinuirani prekid igre kojega je malo tko bio svjestan Oni koji su bili svjesni – prestali su dolaziti na stadione Bila je to ona uvijek premala skupina iskrenih vjernika jedne sekularne religije ljudi koje na igralištu ne zanima ništa osim nogometa pa kada nestane njega tada prestaju ići na utakmice

Logično vjernici igre ponašaju se jednako kao ljudi koji vjeruju u Boga Istih je mjeseci i godina iz crkva i džamija pomalo izbjegao svijet koji je cijeloga života vjerovao Povukao se u osamu svoga srca ili u zadnje redove i safove otišao u hramove koji nisu na glavnim cestama tamo gdje se mole siroti i iskreni a u katedrale i najveće džamije navalili su ljudi koji zapravo ni u što nisu u stanju vjerovati jer im srca nisu prema vjeri ugođena Vjerni nogometni navijači se na žalost nisu imali kamo povući Utjehu nisu mogli naći ni na malim utakmicama i lokalnim igralištima pa da umjesto na Dinamove odlaze na utakmice Radnika iz Velike Gorice ili da umjesto Hajduka počnu pratiti Pomorac iz Stobreča Nema tog zaljubljenika u nogomet koji bi učinio takvu konverziju kakva je prirodna u sljedbenika svetih religija Zašto? Pa upravo zbog razlike između svetog i profanog Bog se naime pojavljuje svuda i svaka stopa zemlje može biti hram vjere Da se sruše sve crkve i džamije i ne ostane nijedan posvećen kamen na svijetu ništa se u biti promijenilo ne bi Zato što je ljudsko srce jedini hram svake svete vjere pa i najmanja i najzabačenija crkvica jednako vrijedi koliko i svaka katedrala Bog je uvijek i na svakom mjestu isto velik i dobar

Međutim da bi se vjerovalo u nogometnu igru ona mora biti moćna i prava A nogomet za razliku od Boga zna biti mali beznačajan amaterski bijedan zabavan samo onima koji ga igraju Nakon što ga je preuzeo đavo rata naš nogomet je nestao kao sekularna religija i dugo će mu trebati da oživi ili da se obnovi Tko zna hoćemo li uopće dočekati taj dan tu nedjelju kada će se utakmice opet igrati samo zbog igre Ali ako ona ipak jednom dođe za vjerovati je da će to biti Bogu ugodniji prizor od svih crkava i džamija ovoga svijeta koje ispunjavaju ljudi koji ni u što ne vjeruju

FRANJO TUĐMAN 1922-1999 u šezdesetima predsjednik Sportskog društva Partizan a u devedesetim navijač i počasni predsjednik NK Croatije Čovjek koji je najviše utjecao i na hrvatski nogomet i na hrvatske nogometne navijače a njegova se nogomet priča može ispričati na više načina i u duhu stilski različitih pisaca kroničara i povijesničara Borgesu bi vjerojatno bila zanimljiva činjenica da je Tuđman kao umirovljeni jugoslavenski general bivši politički zatvorenik i frustrirani nacionalist tokom osamdesetih odlazio na gotovo sve utakmice NK Dinama koje su se igrale u Maksimiru i da je prema svjedočenju onih koji bi mu se približili u nogometu nalazio razloge za domoljubnu katarzu Sve ono što Socijalistička republika Hrvatska nije mogla biti sve to je za Tuđmana bio Dinamo

Međutim nakon što se u paramparčad razlupala Jugoslavija a dojučerašnji je penzioner postao predsjednik nove države prvo što je učinio kao nogometni navijač bilo je da je Dinamu promijenio ime Prvo ga je nazvao HAŠK-Građanski a sezonu kasnije – Croatia Svoju odluku obrazložio je činjenicom da ime Dinamo nose samo klubovi iz komunističke istočne Europe Ali zar toga nije bio svjestan i ranije? I kako je kao zakleti nominalist mogao navijati za klub takvoga imena i još ga identificirati s nacijom i svim nacionalnim težnjama? Ipak će biti da je iz nekog drugog razloga Tuđman mijenjao Dinamu ime Koji bi to razlog mogao biti? Na ovo bi pitanje jedini Borges mogao mudro i uvjerljivo odgovoriti Nama koji pak nemamo genijalnost slijepog Argentinca ostaje da povjerujemo kako je Franjo Tuđman promjenom imena nečega što je iskreno volio pokazao da je u stanju preuzeti božanske prerogative Bog je naime dobar ali nije sentimentalan prema vlastitom djelu Ni Franjo Tuđman nije bio sentimentalan prema Dinamu pa mu je promijenio ime

To mu navijači nisu opraštali a njega je do bijesa dovodilo što je slutio da se njegova odluka neće održati vječno Ali je zato osigurao Klubu veliku lovu Croatija nije državi plaćala porez njezini igrači bili su najbolje plaćeni i bili su maženi i paženi kao nijedan društveni sloj ili ceh u Hrvatskoj Ako se već nisi rodio kao Tuđmanov najbliži rođak devedesetih ti je najveća sreća bila da potpišeš ugovor s klubom iz Maksimira Bila je to prava nogometna bajka koja istina nije imala veze s igrom ali je bila primjer kako ne utječe samo politika na nogomet nego i nogomet može postati politikom

Franju Tuđmana je logično nerviralo to što su mu se zlobnici stalno iza leđa podsmijevali jer je bio predsjednik Partizana I onda je u jednom novinskom intervjuu Stjepan Bobek veliki igrač Partizana iz pedesetih i rođeni Zagrepčanin uzgred rekao da je Tuđman i u to vrijeme navijao za Dinamo Najvećeg navijača Croatije te su riječi toliko dirnule da je odmah naložio da se Bobek pozove u Zagreb da mu se udijeli domovnica da ga se posadi u svečanu ložu i da ga se ako je moguće nagovori da se preseli iz Beograda Bobek je naravno došao slikao se po novinama i televiziji bio primljen u Predsjedničkim dvorima odgledao jednu utakmicu i vratio se kući I bilo mu je oprošteno što živi u Srbiji i što mu srce kuca za Partizan Sve bi ni krivom ni dužnom Stjepanu Bobeku bilo oprošteno samo zato što je rekao ono za čime su žudjele Tuđmanove uši Nije to stari nogometaš učinio proračunato Nije on mogao znati ni slutiti da će jednom navijačkom fantastu neostvarenom nogometnom selektoru zlosretniku kojem je stadion bio utočište svih frustracija čudaku i predsjedniku svojim riječima učiniti takav prezir Nitko to naime nije mogao znati

Autor: Miljenko Jergović