Čudesni leksikon nogometa (7. dio)

Dok su vladali komunisti Blažević je tvrdio da potječe iz napredne radničke porodice Kad su došli nacionalisti Ćiro mijenja obitelj: sad potječe iz katoličke porodice koja je teško patila i decenijama stradala zbog svog hrvatstva

Prva titula s Dinamom dvije godine nakon Titove smrti — Uloga bijelog šala u karijeri Miroslava Blaževića — Ćiro i Franjo — Prelazak u pedere – Bijeg u Iran — Povratak u Sarajevo

MIROSLAV BLAŽEVIĆ ĆIRO 1935 nogometni trener hrvatski i švicarski državljanin s nekonzumiranim pravom na bosanskohercegovačko državljanstvo Rođen u Travniku zagonetnog porijekla Kaže da mu je otac bio haesesovac i hrvatski vojnik starijega brata su ubili partizani a cijela je obitelj zbog hrvatske i katoličke orijentacije dosta propatila nakon 1945 Međutim do 1990 Miroslav Blažević tvrdio je da potječe iz napredne radničke familije koja je na vlastitoj koži osjetila nepravdu nenarodnih režima U obje verzije poklapa se samo to da mu se majka zvala Kata

Ovi podaci bi za priču o nogometu i nogometašima bili irelevantni i neumjesno bi ih bilo i spominjati da se ne radi o čovjeku koji je na njima gradio svoju nogometnu strategiju Blažević je paradoksalna pojava ne samo u sportu: nešto poput uspješnoga kemičara koji se umjesto epruvetama tokom cijele karijere služio s tri kutije od šibica i jednim kamenčićem Da biste ustvrdili da se radi o običnome prevarantu morate ignorirati činjenice Miroslav Blažević je 1982 osvojio prvenstvo s NK Dinamom klubom velike četvorke koji je patio od neizlječivoga kompleksa manje vrijednosti i bez obzira na grdne novce uložene na kupovinu igrača dvadeset pet godina nije bio prvak Ćiro je u Maksimiru bio nadigao silnu hampu kakvu Jugoslavija nije upamtila igračima i navijačima su se caklile oči kao da su na težim drogama tako da je Dinamo postao prvak ponajviše zato što u tom trenutku nikome drugom nije bilo toliko stalo da osvoji prvenstvo

Sve se događalo dvije godine nakon Titove smrti dakle u vrijeme kad politički motivi bilo koje vrste nisu mogli ljude pretjerano motivirati a neposredno pred Svjetsko prvenstvo u Španjolskoj na koje smo opet odlazili s maksimalnim ambicijama te nadom u genijalnost Miljana Miljanića Miroslav Blažević je dakle bio u situaciji totalnoga autsajdera U timu nije imao puno reprezentativaca bilo je prekasno za komunizam prerano za nacionalizam a njegovo poznavanje nogometne strategije što je sama po sebi krajnje sumnjiva sintagma nije nadilazilo znanja većine prvoligaških trenera Ali on je bio najglasniji govorio je isključivo u kategorijama sudbine i oko vrata je stavio bijeli šal Bio je to znak gurua fetiš koji će ga proslaviti i u koji će povjerovati ne samo dinamovci nego i svi drugi U pismima čitalaca beogradskoga Tempa jedan se zvezdaš iz Ćuprije kleo da bi bilo dovoljno oduzeti Blaževiću njegov šal i Dinamo će ostati bez šansi Vrlo vjerojatno je bio u pravu Povijest će dokazati da Ćiro teško funkcionira bez mistifikacije fetiša i priča koje naizgled nemaju veze s igrom On je u svoje igrače ulijevao religijsku vjeru a bijeli šal bio mu je relikvija Izmislio je Boga u nogometu i odmah svoju vojsku poveo u vjerski rat

Međutim kako svaku vjeru u stopu slijede sumnja bezvjerništvo ateizam i profana kontrarevolucija te kako u nogometu svaka nova sezona znači i novu eru tako Ćiro s Dinamom nije mogao ponoviti uspjeh To će biti konstanta njegove karijere Imat će sezonu za Prištinu pa sezonu za Rijeku a na kraju i svoj životni vrhunac dugu sezonu s hrvatskom reprezentacijom Klubove će spašavati od ispadanja iz lige a s vatrenima će biti treći na svijetu U Prištini se još kitio bijelim šalom a zatim je mudro shvatio da valja mijenjati insignije relikvije religiju i ritual Drugi bi do smrti pokušavao s istim šalom ali Ćiro tu grešku nije učinio Ako odmah i nije osjetio dah novih vremena – jer je Franju Tuđmana u prvi mah odbio i nije htio 1991 doći u Hrvatsku – učinio je prave stvari čim je shvatio da se rađa država koja funkcionira kao njegov prostoprošireni nogometni klub Tuđman je bio sumanuti diktator alanfordovskoga tipa opsjednut nogometom kao temeljnim simbolom nacionalne snage i moći a Ćiro je samo u njegove okvire uglavio novu vjeru Franjo je nastupio kao otac sin i duh sveti hrvatskoga nacionalizma a Miroslav Blažević bio je njegov veliki nogometni evanđelist Nakratko je postao vlasnik NK Dinama a potom je preuzeo reprezentaciju sastavljenu od igrača formiranih u jugoslavenskoj prvoj ligi

Najbolji među njima prethodno su igrali za omladinsku reprezentaciju zajedničke države koja je 1987 bila svjetski prvak u Čileu Uvjerio ih je da na nogometnom terenu domovini znače isto što su joj značili svi oni ljudi koji su izginuli braneći Vukovar Nazivao ih je svojim sinovima čime se pokazao mudrijim od Tuđmana koji svoje podanike nikada nije posinio i pokćerio a u pobjedama su sinovi postajali vitezovi Termin vitez u Hrvatskoj devedesetih bio je neformalna varijanta narodnoga heroja u SFRJ Svako dodavanje bilo je za naciju golmanska parada značila je obranu domovine a pobjednički pogodak bio je poput nezadrživoga tenkovskog prodora kroz neprijateljsku pozadinu Za nacionaliste u devedesetima domovina nije imala jasne granice Osim teritorija Republike Hrvatske valjalo je zapasati Bosne i Hercegovine koliko se bude dalo a poslije krenuti dalje Nitko ne zna koliko dalje Do Vladivostoka ako bog da I do titule svjetskoga prvaka

Simbolična istina obično je veća i točnija od istine stvarnosti U hrvatskom Ćirinom i Tuđmanovom slučaju bilo je obrnuto Stvarni rat završen je tako što je Hrvatska ostala tamo gdje je i bila ali siromašnija i osramoćenija nego što je trebala biti a simbolički je završen velikim trijumfom Činjenica je da su Ćiru kroz kvalifikacije za Svjetsko prvenstvo pronosale vile činjenica je i da su vatreni u Francuskoj imali lude sreće a bogme im ni suci nisu bili neskloni ali velika činjenica koja jede sve pobrojane male jeste da ništa od toga nije dovoljno da budeš treći u svijetu Blažević je uz pomoć svoga religijskog koncepta od dobrih igrača načinio genije nogometne igre Tuđmanu pak tako nešto s četiri i pol miliona Hrvata nije pošlo za rukom Nije jer je to u stvarnosti nemoguće Ali mimo Miroslava Blaževića teško da je moguće i u nogometu

A onda se trećega siječnja 2000 u Hrvatskoj promijenila vlast i Blaževićeva je vjera došla u ozbiljnu krizu Postao je peder Tuđmanov sluga i bijedan lik u bezrazložnome optimizmu najavljenih društvenih promjena Otišao je i obećao da se nikada neće vratiti iz samoodabranog progonstva Ali pogriješio je jer je izabrao Iran S reprezentacijom te zemlje doživio je sramotni debakl Iako je imao laganu kvalifikacijsku grupu – ta sreća uvijek ga je pratila – nije uspio odvesti Irance na Svjetsko prvenstvo Pred odlučujuće utakmice očiju punih suza vikao je na svoje perzijske sinove kleo ih što igraju kao žene i podsjećao ih na njihovu braću koja su u ratu s Irakom na oltar domovine položila svoje mlade živote Neki drugi bi se na te riječi naježili do najsitnije dlačice na domalom prstu ali Iranci su u Ćiru samo blijedo gledali i ništa u njima nije postalo jače i čvršće Lijeni i nevoljni na treninzima i neodgovorni na utakmicama ti su momci potvrđivali nešto što Blaževiću nije moglo biti jasno A nije jer Ćiro nije bogobojazan čovjek i teško će mu itko povjerovati da je sa svevišnjim prisniji od Marxa i Engelsa Da jest ne bi vladao umijećem stvaranja religijskih koncepata u svakodnevnome životu i u nogometnoj igri Naime Iran je ipak vjerska država s jakom islamskom tradicijom u kojoj ljudi češće i čvršće vjeruju u Boga nego u nekim drugim zemljama Ako čak i ne vjeruju ni tada baš nisu spremni stvarati paralelne i profane religijske obrasce Iranci su s Allahom komunicirali na svoj način a Ćiro nije veliki imam pa da tu komunikaciju preusmjeri na nogometni teren Fijasko koji je doživio u Teheranu vjerojatno je krunski dokaz Blaževićevih trenerskih sposobnosti One su takve vrste da traže dovoljno primitivnu da bi mogla biti na jednostavan način manipulirana a istovremeno i dovoljno bezbožnu sredinu Ipak iz Irana ga nisu ispratili s pogrdama s kakvima odlaze neuspješni treneri svejedno iz koje ih zemlje i grada tjeraju nego je otišao kao gospodin a još je svoga pomoćnika ostavio da ga naslijedi To potvrđuje da je Ćiro i za Irance bio neka vrsta čuda nije im mogao biti antipatičan a vjerovali su mu da je poraz posljedica zle sudbine

Priča o sudbini arhetipski je zadata svim euroazijskim civilizacijama svakome svijetu koji je potekao iz Jeruzalema i njegove okolice Inače Blažević u slučaju poraza naizmjence koristi tri skupine objašnjenja Sudbinska grešnička i sudačka Prva se tiču neobjašnjive kosmičke nesreće koja je dovela do katastrofe Druga se tiču njega: Ćiro je jedini trener koji će samoga sebe okriviti za poraz da bi onda mogao izigravati mučenika vjere Treća objašnjenja su naravno najčešća Suce krivi i većina drugih trenera ali samo Ćiro ih smješta u okvire globalnih zavjera na kojima bi mu i na okvirima i na zavjerama pozavidio i Samuel Huntington U Iranu je bila kriva sudbina Fatum kismet
Sljedeći Ćirin izbor bilo je Sarajevo Istovremeno povratak zavičaju i mjestu na kojem se najbolje ispravljaju greške koje čovjek počini u Teheranu

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput Ćirinog ali njega vole gdje god dođe On je krivotvoritelj i lažov a da je postao selektor bosanske reprezentacije u ovoj zemlji dešavala bi se prava čuda

U Sarajevo je došao uz podršku i lobiranje jednog bivšeg sportskog novinara sada dužnosnika Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine Dok je šetao Baščaršijom na oči su mu navrle suze Zato što se sjetio mladosti ili zato da bi bile primijećene? Dvojbe nije bilo: sve što radi u javnosti Blažević radi da bi se istoj javnosti svidio Za novine je izjavio da prema Bosni i Hercegovini osjeća dug a funkcija selektora je – kao što znamo i iz drugih slučajeva – idealna za vraćanje dugova Obećao je da će reprezentaciju odvesti na Europsko prvenstvo pa iako je nezahvalno proricanje nogometnte budućnosti vrlo vjerojatno bi mu to i uspjelo

U to vrijeme nije na svijetu bilo pogodnije osobe od Miroslava Blaževića za stvaranje bosanskoga nogometnog čuda Istovremeno teško bi se mogao naći gori i nepodesniji čovjek da reprezentira ovu zemlju Radilo se o paradoksu tipičnom i za Ćiru i za Bosnu Protiv njega najžešće se pobunio Vahid Halilhodžić iako su rogoborile i neke druge umirovljene nogometne legende Vaha se pozivao na svoja mostarska ratna iskustva spomenuo je Blaževićevo političko držanje iz tih mjeseci i godina i rekao da ne može biti da takav čovjek postane bosanski selektor Jedini lokalni nogometni velikan koji protiv Ćire ništa nije rekao bio je zapravo onaj najveći Ivica Osim On je odvojio nogomet od politike sklon da se svakome zaboravi i oprosti sve što ne pripada kategoriji zločina a kako Ćiro Blažević nije zločinac nego veliki nogometni trener tako bi mislio je Osim on bio odlično rješenje za selektora bosanskohercegovačke reprezentacije

Kad a prođu godine i kada nestanu svi razlozi koji ljude gone u grijeh a ujedno čine i samu bit njihovih života kada dakle budemo analizirali događaje s povijesne distance pokazat će se da su i Halilhodžić i Osim bili u pravu Vahino pravo je pravo čovjeka i društva a Švabino pravo je pravo sveca i univerzuma S bosanskoga stanovišta nezamislivo je da Ćiro isti onaj koji je do Bosne držao kao do prljave čarape ispod tuđega kreveta postane reprezent makar i najneznatnijeg dijela njezine časti S univerzalnog su stanovišta takvi razlozi irelevantni jer ih se nije držao ni Bog dok je stvarao Svijet a na gubitku su svaki čovjek i društvo koji drže do njih svejedno u kakvim okolnostima Na kraju je Vahina riječ pobijedila Zapravo pobijedilo je to što na vas dunjaluku više ljudi misli kao on U nogometnom slučaju nije prevelika šteta da je tako Kao što ne bi bilo šteta niti da je suprotno Da su ljudi po Osimovoj mjeri Bosna bi sigurno imala bolju nogometnu reprezentaciju Ali kako nisu dokazano je premda ne na jako važnoj stvari da se ni Bosni ne može raditi ono što ne bi podnijeli drugi

Nakon što je Miroslav Blažević definitivno odbačen kao mogući selektor sportske su rubrike zagrebačkih novina bile pune tvrdnji kako se radilo o političkoj odluci te da su Ćiri presudili muslimanski nacionalisti Bosanski nogometaši na privremenom radu u Hrvatskoj naročito oni muslimanskih imena i prezimena takmičili su se koji će više žaliti zbog odluke Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine i žešće osuđivati njezinu političku pozadinu Nitko to od njih nije očekivao ali oni su vjerovali da si na takav način olakšavaju mlaćenje para u Hrvatskoj Ni njima u to nema nikakve sumnje Ivica Osim ne bi zamjerio a Vahid Halilhodžić se vjerojatno duboko zamislio nad diferencijacijom u Admirovoj Ibrahimovoj i Edinovoj glavi

Zabrinuti princ Fahd

Teško je ostati čestit u kosmosu Ćire Blaževića Ali krivo je misliti da su u priči koja se oko njega plela postojali nacionalni i konfesionalni razlozi Glupo je misliti da bi muslimani i Bošnjaci trebali biti naročito uvrijeđeni njegovim dolaskom u Sarajevo Bosna i Hercegovina ili Hercegovci i Bosanci imali su pravo suditi o njemu kao Vahid Halilhodžić ali ništa više i ništa sitnije od toga Pogotovo ako na osnovi zagrebačkih i teheranskih iskustava znamo što bi Ćiro radio po Bosni Ne bi mu trebalo puno da reisu postane ozbiljna konkurencija a i princ Fahd bi imao dobrih razloga za zabrinutost Ćirin islam kao glavni pokretač bosanskohercegovačko ga nogometnog proboja bio bi neusporediv s onim što je barem u sportu i folkloru doživio muslimanski svijet Već ga vidimo kako bosonog ulazi u Begovu džamiju da isprati džumu pred odlučujuću kvalifikacijsku utakmicu A onda po redu i pravilu ide u Katedralu i Sabornu crkvu Taj heroj ekumenizma s važnim muslimanskim uklonom jer muslimani su ipak većina u reprezentaciji i o njima treba najviše povesti računa stvara formulu bosanskoga duhovnog sinkretizma na kojoj bi mu pozavidio i Paolo Coelho jedini Brazilac za kojeg valja žaliti što je pisac a ne nogometaš dok se živim ibretom ibreti cijeli svijet Njegovi sinovi srljaju prema protivničkom golu s fanatizmom žešćim od onih koji su se zaletjeli u Svjetski trgovinski centar bekovi cijepaju po protivničkim cjevanicama bezdušnije od bombaša samoubojica na Bliskom istoku a vezna linija radi lukavije i zloćudnije od Osame bin Ladena Pritom ama baš nikome nije jasno kako je od onih finih i bezvoljnih manekenčića klinaca koji su pozaboravljali i vlastiti jezik a gdje neće porijeklo Miroslav Ćiro Blažević stvorio vjerske fanatike I već se iz radio-aparata i televizora čuje njegov meketav glas i upozorenje da Hrvati i Srbi u reprezentaciji ne ginu za Bosnu poput Bošnjaka Već vidimo suze u njegovim očima jer su se sinovi naroda kojem i sam pripada pokazali nedostojnim bosanskoga grba I gotovo da ga čujemo kako uzvikuje da mu je tek sada jasno zašto su se najbolji sinovi katoličkih i pravoslavnih majki poturčili i postali bosanski veziri Učinili su to od silne sramote jer se njihovi suigrači nisu dovoljno zalagali za dobrobit najdražega dresa Da sve to i ništa drugo dogodilo bi se da je Miroslav Blažević postao selektor nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine

I opet paradoks: takav ishod bio bi pogubniji po Osimov nego po Halilhodžićev svjetonazor Švabin bi univerzalizam još gore stradao u zemljici Bosni a Halilhodžiću bi eventualno samo stradali živci jer više nitko ne bi obadavao priče o tome što je Ćiro bio i govorio 1993 godine Nitko ne bi vjerovao da je ta godina ikad i postojala Što i nije tako loše za narodno zdravlje: ružne godine valja zaboravljati čak i kada su herojske i mučeničke Ali Blaževićev uspjeh ne bi imao nikakve veze s univerzalnim razlozima koji bi ga doveli na mjesto selektora Upravo suprotno: bila bi to samo još jedna pohvala balkanskome provincijalizmu i njegovim bezbrojnim varijetetima

Vjeran soldat vremena

Blažević je genij provincijskih identiteta Zato i jest u stanju stvarati nogometnei medijske religije Svaka je religija potekla iz provincije i bila je u početku hranjena i branjena provincijalnim osjećajem svijeta Kasnije je postala univerzalna a sveta su mjesta čuvala istinu njezina porijekla Ćiro Blažević je s Hrvatskom bio treći na svijetu s Dinamom je bio prvak Jugoslavije Rijeku i Prištinu spasio je ispadanja iz lige ali sve to je radio s dubokim osjećajem da je svijet prevelik da bi se o njemu vodilo računa i da ga je moguće osvojiti samo ukoliko ti je tvoje selo jedina mjera U tome je neponovljiv i nemoguće ga je imitirati Svatko tko bi pokušao što i on naišao bi na opći podsmijeh ili bi možda bio linčovan

Nigdje ljudi ne vole karaktere poput Ćirinog ali njega vole gdje god dođe U Teheranu kao i u Zagrebu Čak ni pojedinci koji su duboko svjesni tko je i što je Miroslav Ćiro Blažević i dobro pamte što je kada mislio radio i govorio ne mogu uvijek pobjeći od njegove magije Recimo dok je početkom devedesetih od Dinama pokušavao stvoriti europski klub Ćiro bi pred naročito važne utakmice imao običaj skinuti s ruke skupocjeni rolex i tresnuti ga o zid Samo da svojim sinovima pokaže koliko mu je stalo do pobjede i što je sve za nju spreman žrtvovati Oni bi se zabezeknuli adrenalin bi im šiknuo u žile i ginuli su tokom utakmice U godini dana Ćiro bi tako skršio desetak rolexa a cijeli klub bio je u transu Navodno ti satovi koštaju po deset hiljada maraka svaki Tek kasnije nakon što je sezona završena saznalo se da su rolexi bili lažni kupljeni po cijeni od desetak maraka po komadu Ali kome je to tada bilo važno Odigrali su svoju funkciju a nogomet nije slikarstvo pa da je važno što je original a što krivotvorina Ćiro Blažević je krivotvoritelj lažov čovjek nikakvih uvjerenja i bez svijesti o tome da postoji nešto što je u životu važnije od uspjeha ali malo je u povijesti našeg nogometa bilo većih od njega Također on je slika jednog vremena njegov vjeran soldat a ljudi neka žale da se nisu rodili u bolja vremena i u sretnijim zemljama Nije im za to Ćiro Blažević kriv On se samo snašao Kao što doktor djeci izvadi mandule da ih više ne muče angine tako je netko Ćiri izvadio skrupule i ne muči ga ništa osim neuspjeha i poraza A kako se nogometni porazi kratko broje a dugo pamte tako ni Ćirina muka nije prevelika

Autor: Miljenko Jergović