Čudesni leksikon nogometa (2. dio)

Golman po narodnome vjerovanju koje je staro koliko i sama igra – najgluplji čovjek u momčadi U balkanskim mitologijama još i – najluđi i s najmanje nogometnog talenta

Nemoguće je ustanoviti porijeklo mita o golmanskoj gluposti iako je moguće da se radi o posljedicama koje nastaju iz golmanskih grešaka i nespretnosti Trapavosti obrambenog igrača centarfora i poslovođe s desetkom na leđima sigurno nisu ništa rjeđe od golmanskih ali zbog njih se obično ne događaju tragični porazi Svaka golmanska greška se pamti jer iza nje najčešće slijedi lopta u mreži I porazi su nakon toga češći pošto je malo ekipa koje se uspiju konsolidirati nakon takvih šokova Navijači godinama pamte takve situacije i pripisuju ih tradicionalnoj golmanskoj gluposti

Čak i najveći od svih jugoslavenskih golmana i jedan od navodno najvećih u povijesti europskoga nogometa Vladimir Beara doživio je da se na njegov račun smišljaju vicevi U kojima je Veliki Vladimir bio glup k o golman I još gluplji jer je bio veliki golman

SLOBODAN JANJUŠ 1952 nasljednik Vasilija Radovića na vratima Željezničara nogometaš koji je promijenio najviše klubova od svih naših ozbiljnih igrača i čovjek pomoću čijeg se imena potkrepljivao balkanski mit o golmanskom ludilu Recimo postojalo je rašireno vjerovanje pogotovu među Željinim fanovima da će Janjuš namjerno napraviti jedanaesterac samo da bi ga onda mogao obraniti Nije se radilo o jezičkoj frazi hiperboli ili metafori nego o legendi u čiju su se istinitost ljudi bili spremni zakleti Pouzdano je međutim da je Janjuš bio odličan golman a da bi ga smatrali velikim jednim od najvećih u sedamdesetima nedostajao mu je samo bolji ili važniji kontekst jak klub i pomalo lične odgovornosti Bio je boem i umjetnik među stativama a ne ozbiljan čovjek A možda ga je koštalo i to što su ga smatrali ludim baš oni koji su ga voljeli Ali Janjuš nipošto nije bio lud Odigrao je i nekoliko utakmica za reprezentaciju a stranice ženskih magazina punila je romansa koju je imao s Eržebet Palatinuš zgodnom vojvođanskom Mađaricom i najboljom domaćom tenisačicom svoga vremena

MARIJAN JANTOLJAK 1940 golman u više klubova dugo u banjalučkom Borcu i Rijeci a karijeru je u zrelim četrdesetima završio u sisačkoj Segesti Nosio je guste brčine i imao držanje epskoga narodnog junaka O njegovim kvalitetama malo smo znali jer su se na njih pozivali ljudi koji su pamtili nogomet šezdesetih Jantoljak je branio u tri desetljeća i tako je povezao igrače iz udaljenih generacija od Asima Ferhatovića do Zlatka Vujovića

SAVO EKMEČIĆ 1951 rodom iz Metkovića dugogodišnji golman Sarajeva dugo u alternaciji sa Seadom Grudom Savo je bio iz vrste vratarskih ekscentrika nosio je malo neobičniju frizuru od suigrača a nakon što je otišao u austrijsku pečalbu i u zrelim godinama se već pripremao za oproštaj produžavao je svoje gaćice za po centimetar svaki put kad bi primio gol U intervjuima je izjavljivao da će kopačke objesiti o klin onoga dana kada mu gaće dođu do poda Nije poznato je li to obećanje i ispunio

NEBOJŠA ĐORĐEVIĆ 194 golman OFK Beograda u kasnim sedamdesetima prosječnih kvaliteta ali poznat po nevjerojatnoj seriji obranjenih jedanaesteraca kakvu nitko u domaćim prvenstvima nije ostvario Barem ne za navijačkih života generacija rođenih šezdesetih Đorđević je tvrdio da se golman nikada ne smije bacati napamet niti ima smisla zavaravati izvođača penala trzajem ruke treptanjem zijevanjem i sličnim poznatim metodima Valja sačekati udarac i onda se baciti za loptom Većina golmana i trenera na ovo ne bi dala ni pet para a vjerojatno bi i doktori rekli da čovjek nema takve reflekse da tako brani penale Tajnom je ostalo je li Nebojša Đorđević lagao i hvalio se svojim natprirodnim moćima što je još više demotiviralo izvođače jedanaesteraca ili je zbilja imao nešto što drugi igrači nisu

IVAN ĆURKOVIĆ 1942 Mostarac koji je domaću slavu stekao u Partizanu a europsku u St Etienu Bez sumnje veliki golman ali bez značajnije reprezentativne karijere Branio je u onim šokantnim utakmicama protiv Hajduka kada je njegov francuski klub u Splitu izgubio 4:1 a kod kuće pobijedio s 5:1 i plasirao se u slijedeće kolo Kupa šampiona

SLAVKO NJEGUŠ 19 potekao u mostarskome Veležu gdje je najprije bio rezerva Slobodanu Mrganu a onda i prvi golman Neko vrijeme branio i u Željezničaru Televizijski reporteri su pri svakom prenosu napominjali da je Njeguš visok metar i šezdeset pet i najniži je među svim našim golmanima Možda je čovjek bio nekoliko centimetara viši možda se opet radilo o mitomanskim pretjerivanjima ali je činjenica da Njeguš nije bio gorostas i da se morao dobro protegnuti ne bi li izvadio loptu koja ide pod prečku Pristojno je radio svoj posao nisu mu se događali kiksovi bio je jedan od onih golmana koji brane atraktivno ali ne žudeći za umjetničkim dojmom i po cijenu primljenog gola Međutim da li bi Njeguševa karijera bila uspješnija da je bio petnaestak centimetara viši a pritom ništa bolji? Sigurno bi mu tada bolje išlo U golmana treba imati povjerenja on je fizički autoritet kao Indijanac u Letu iznad kukavičjeg gnijezda a protivnički napadači moraju biti uvjereni da mimo njegove goleme tjelesine lopta ne može proći u mrežu Slavko Njeguš ništa od svega toga nije mogao biti Branio je što se moglo obraniti ali to nije bilo dovoljno jer su centarfori vjerovali da ga mogu probušiti

SLOBODAN KLIMOVIĆ 1948 dugogodišnji golman trebinjskoga Leotara i kapetan ekipe Leotar je važio za drugi najbolji hercegovački klub iza nedostižnog Veleža a Klimović je bio jedan od ozbiljnijih domaćih vratara u sedamdesetima Karijeru je proveo u Drugoj ligi u jednom te istom klubu što iz današnje perspektive djeluje romantično Da imamo svoj Hollywood možda bi o igraču poput Slobodana Klimovića bio snimljen film

ESAD MEHMETI 1951 rezervni golman Vardara za vladavine Dragana Mutibarića i – po općem mišljenju skupljača sličica – najružniji nogometaš u albumu Fudbaleri i timovi za godinu 1974/75

ENVER MARIĆ 1948 Leteći Mostarac čovjek koji je – istina u prijateljskoj utakmici – obranio penal Gerdu Mulleru Bio je reprezentativni golman na Svjetskom prvenstvu u Njemačkoj dok mu je rezerva bio Olja Petrović Nakon neuspjeha u Njemačkoj Marić je ispao krivac – iako nije bio kriv niti za jedan gol na turniru – te je Petrović postao prvi golman što će nam se katastrofalno osvetiti na Prvenstvu Europe 1976 kada ćemo u polufinalu velikim dijelom Petrovićevom krivicom izgubiti od Nijemaca a u utakmici za treće mjesto i od Nizozemaca Da je branio u većem klubu Hajduku Zvezdi ili Partizanu Mariću se nikada ne bi dogodilo da ga stave u zapećak jer je bio najveći i najstandardniji naš golman u sedamdesetima Pred kraj karijere dogodilo mu se da ga Dragan Pantelić savlada udarcem s gola na gol ali ni to nije bio znak slabosti niti zalaska veličine nego neopreznosti koja će se međutim pamtiti dok bude živih svjedoka i prepričavati u svakoj birtijskoj rekapitulaciji nogometne povijesti Nitko osim Marića nije primio takav gol u sedamdesetima i osamdesetima ali će malo tko taj gol koristiti kao argument za rušenje legende o Letećem Mostarcu Marić je bio dovoljno velik da u njegovu veličinu u publici nitko nikada ne posumnja I po tome se razlikovao od drugih

BOŠKO KAJGANIĆ 1949 rezerva Olji Petroviću na klupi Crvene zvezde i još jedan bolji golman od Petrovića To se vidjelo kada je Kajganić otišao u Tursku gdje je briljantno branio i u jednoj sezoni se uspio proslaviti Poginuo je u saobraćajnoj nesreći vozeći se iz Istambula za Beograd

RIZAH MEŠKOVIĆ 1947 golman tuzlanske Slobode a onda i Hajduka u šampionskoj generaciji Gospodin među stativama Iako u Splitu nije imao sretnu karijeru skupo su ga koštali neki kiksevi i postao je rezerva Kataliniću Meškovića i danas pamte u tom gradu Njega i njegov bijeli i vječno oprani Fiat 1300 parkiran ispred igrališta pod Murvom

FRANJO GLAZER 1914 još ima živih svjedoka koji će reći da je Glazer bio veći od Beare Branio je između dva rata i još kratko nakon 1945 O njemu mi današnji ništa ne znamo jer je nogomet kao i teatar nešto što stvarno traje samo devedeset minuta koliko i utakmica Sve što se poslije kaže legenda je i mit navijačka potreba za poezijom normalno ljudsko uvjerenje da je jučer bilo bolje i da se nijedno danas ne može mjeriti s bilo kojim jučer Bivši glumci i nogometaši su sjene s crno-bijelih fotografija na kojima izgledaju smiješno u svojim hamletovskim pretjerivanjima i s onim golmanskim kapama koje su se na glavama nosile još dok je Bog po zemlji hodao i ozbiljno se dvoumio za koga će navijati Franjo Glazer je živio u takvom vremenu Objektivno govoreći možda ono i nije bilo bolje ali je svakako bilo zanimljivije I zbog božanske neodlučnosti Danas se sve zna pa i to da Bog navija za Nijemce

Autor: Miljenko Jergović