Čudesni leksikon nogometa (3. dio)

Damir Desnica je na svakoj utakmici zabio po jedan gol Miloš Šestić je pao kao pokošen rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza Jusuf Hatunić Španjolcima uvalio gol sa svoje polovice terena a Jovan Aćimović je imao uzoran pivski trbuh

Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi

Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu to je taj engleski šminker u nogometu

DAMIR DESNICA 1955 lijevo krilo NK Rijeke s kraja sedamdesetih i početka osamdesetih Bio je dobar dribler brz i lagan na nogama Odigrao je jednu utakmicu za državnu reprezentaciju protiv Rumunije i dao jedan gol U ekipu je upao slučajno u sezoni selektorskih eksperimentiranja i velikih neuspjeha pa nikome poslije nije bilo čudno što Desnicu više nisu pozivali u reprezentaciju A bio je jedan od rijetkih napadača koji su dali jednako golova koliko su odigrali utakmica Jedan gol u jednoj utakmici I to ne prijateljskoj Ali nije Damir Desnica po tome bio izuzetan i vrijedan nezaborava Ono po čemu ga se pamti jest da je bio gluh Ili što bi se ružno i netačno reklo gluhonijem Nijemi su samo kamen neživa tvar i možda biljke Svi drugi su u stanju nešto reći Desnica nikada nije čuo zviždaljku glavnoga suca ili navijanje s tribina To da je igra prekinuta vidio bi po ponašanju svojih suigrača i bilo mu je svejedno igra li se utakmica kod kuće ili u gostima Dovoljno je bilo da nijednom ne pogleda prema publici pa da publike za njega više i ne bude Drugima se njegova gluhoća činila kao hendikep te ga možda i zato nisu češće zvali u reprezentaciju Desnici je međutim bilo svejedno zbog činjenice što je gluh Nikada ništa nije čuo i vjerojatno nije shvaćao što mu to nedostaje u igri On je bio živi a na žalost i jedini dokaz da za nogometnu igru nije potrebno čulo sluha Kao što nije potrebna ni muzikalnost Iako su neki nogometaši Ivica Šurjak Pavković iz Vojvodine i Milko Đurovski snimali gramofonske ploče između nogometa i glazbe vlada nepremostiv jaz U toj igri ima literature i teatra u boljim trenucima može biti i filma a našlo bi se i veze sa slikarstvom ili barem kiparstvom ali s muzikom baš nikakve Osim navijačkih pjesama u kojima publika nogometašima nadomješta ono što inače nemaju Damir Desnica dokazao je da se i bez tih pjesama može

MILOŠ ŠESTIĆ 1956 napadač Crvene zvezde o čijoj su se prirodnoj inteligenciji pričali vicevi Najprije su se partizanovci kleli da je Šestić mentalno zaostao a onda su im povjerovali i navijači drugih klubova Na kraju su i zvezdaši prihvatili da je Šestić debil ali su tu stvar okrenuli u svoju korist Da on je stvarno tokmak kreten imbecil blesan i mongoloid ima medicinsku dijagnozu s kojom ne bi mogao pristupiti polaganju vozačkoga ispita i toliko je glup da nije u stanju odgovoriti kojim je rezultatom završila utakmica Da Šestić ne zna da utakmica traje devedeset minuta igrao bi tri dana kad ga ne bi zaustavili ili kad mu sudac ne bi naredio da prestane Da Šestić je čovjek koji u životu ne bi mogao biti ni fizički radnik Sve je to istina ali Miloš Šestić je genijalan igrač Što vi dulje razlažete njegovu prirodnu glupost to više potvrđujete koliko je on veliki nogometaš Eto to je bio argument navijača Crvene zvezde i za divno čudo bilo ga je teško oboriti Navijački argumenti su inače smiješni i rušilo bi ih dijete u prvom osnovne ali ovo je bio jedan od rijetkih koji se poput oraha ukliješte i niti ih možeš razbiti niti ih istjerati van Jedino što bi ti preostalo bilo je da okreneš priču i odustaneš od mita o Šestićevoj mentalnoj zaostalosti Čovjek je normalan kao i svi drugi glup taman onoliko koliko nogometaš i treba biti Ali kako to govoriti ako su svi zaključili i prihvatili da je Šestić mentol? Nemoguće Legenda je potrajala duže od nogometne karijere nadživjela je cijelu generaciju i možda i danas u tragovima postoji Pognuta forestgampovska figura Miloša Šestića onako malenog i plavog upravo ulazi u kazneni prostor Hondurasa i pada kao pokošena rafalom iz neprijateljskog puškomitraljeza Sudac pokazuje na bijelu točku i Jugoslavija prolazi u drugi krug Svjetskoga prvenstva 1982 godine

JUSUF HATUNIĆ 1950 stup obrane tuzlanske Slobode i beogradskoga Partizana te živi dokaz kako viškovi znaju biti tragičniji od manjkova Hatuniću naime ničega nije falilo ni sluha ni pameti ni nogometnih znanja ali je za sport kojim se bavio i za vrijeme u kojem je igrao naprosto bio prejak U jednom ne pretjerano grubom startu slomio je nogu mladom igraču Partizana Zoranu Raciću koji se nakon toga više nikada nije vratio na nogometni travnjak Hatunića su se plašili protivnički napadači iako nije bio među grubljim braničima u Prvoj saveznoj ligi ali je imao nešto što nije nitko drugi što je možda koristilo timovima za koje je igrao no istovremeno je štetilo samoj igri Pojavio bi se kao srednjoškolac među prvačićima koji igraju lopte a to nikada dobro ne izgleda Kao i većina velikih i jakih ljudi Hatunić je u duši bio mekan čovjek Umro je rano i za sobom ostavio sasvim dovoljno tuge za trojicu običnih Više ga se žalilo kao čovjeka nego kao nogometaša što je u svakom slučaju kompliment Na onoj utakmici protiv Španjolaca kada je Juanito dobio flašu u glavu Jusuf Hatunić je sa svoje polovine terena raspalio prema golu Miguel Angela i pogodio Engleski sudac poništio je pogodak iz samo njemu jasnih razloga Možda zato što nije normalno da čovjek tako jako udari loptu

STOJANČE IDIĆ 19 garavi Željin deran koji je izgledao i ponašao se na terenu kao da je ispao iz ciganskih pjesama Miroslava Antića U skladu s Antićevom poetikom je i završio Na groblju Bare okupio se bio čudan neki svijet i bilo ga je više nego što je Stojanče u svojoj karijeri zavrijedio ljudi koji bi pohvalili njegovu igru Bio je sarajevski Nipper Lawrence junak trećerazrednoga ali iznimno popularnog stripa koji je sedamdesetih objavljivala Slobodna Dalmacija Nipper je bio dječak iz predgrađa za tri glave manji od suigrača sa sto privatnih nevolja i socijalnih hendikepa na vratu Na kraju je postao najveći i najslavniji nogometaš poznat po horizontalnom udarcu koji je bio ubitačno precizan i nije ga mogao zaustaviti nijedan golman Stojanče Idić ipak bi bolje prošao da je umjesto na Grbavici završio u stripu

LASLO LERINC 1949 lijevo krilo novosadske Vojvodine ćelav s tek dva-tri postranična čuperka plave kose Osim po ćelavosti Lerinc se isticao i po kilogramima Imao ih je barem dvadesetak viška i bio je deblji od većine trenera U ona vremena se to moglo Nogomet je bio sporiji manje se trčalo a nije postojala ni estetika koja bi Lerinca eliminirala iz igre Naime sedamdesetih je bilo svejedno kako nogometaš izgleda Važno je da igra Kasnije će se igra ubrzati ali će na terenima zavladati i neki principi koji s nogometom nemaju previše veze Recimo osamdesetih će već biti puno trenera koji će neobrijanim igračima braniti da igraju a neki će – recimo Ćiro Blažević – svojima zabraniti i nošenje brade i duge kose Višak kilograma postao je nepodnošljiv prije nego što se moglo ustanoviti da debeli igrači sporije trče Razlog je bio u stvaranju iluzije kako se nogometom ozbiljno mogu baviti samo nadljudi Na Zapadu će još biti poželjno da ti nadljudi izgledaju kao manekeni pa se krajem devedesetih na sceni pojavio David Backham prema skromnom mišljenju ovoga kroničara i tekstopisca najprecjenjeniji nogometaš u povijesti igre Ono što je Ana Kurnikova u svjetskom tenisu to je taj engleski šminker u nogometu Na žalost nogomet je timski sport pa manekene drugi pokrivaju Nisu Lerinc i njemu slični bili bolji igrači od glavonje sa sto frizura ali ih je bilo ljepše gledati Ljudi su se naime trudili samo oko lopte

JOVAN AĆIMOVIĆ 1948 zvani Kule Poslovođa Crvene zvezde i reprezentativac Jugoslavije u pedesetak utakmica Aćimović nije bio ugodno popunjen kao Lerinc ali je imao pivski trbuh kakvog bi poželio svaki sređeni i dobro situirani navijač iz tog vremena Taj trbuh je nemojmo se sramiti bio uzor jedne nogometne estetike Žene nisu dolazile na utakmice niti su nogometaši bili osobito poželjni ženici Njih bi svome djetetu poželjela malo koja majka a još su rjeđa bila ženska djeca koja su trčala za nogometašima Druge profesije bile su popularnije i drukčiji socijalni konteksti Stadion je i ženskome svijetu i nezainteresiranom dijelu muškoga bio nakon javnoga zahoda najodvratniji objekat u gradu Oni koje je pak zanimala igra mogli su biti nasamo s Aćimovićevom trbušinom i nije bilo nikoga da kaže kako je trbuh na muškome ružna stvar

Autor: Miljenko Jergović