Calciopoli – pr(lj)ava istina

Posudio sam ovaj tekst jer je, uz to što je opsežan i iznimno zanimljiv zbog svoje teme, pisan rukom neutralnog navijača i prije svega zaljubljenika u nogomet. Talijanski nogomet nikada više neće biti isti nakon calciopolija i samim tim što će to biti vječna tema i vječni obračun pristalica pojedinih klubova.

Mislim da ovaj tekst ima svoju težinu i osobno sam saznao dosta stvari koje nisam znao a moj dojam je da nije tendenciozan već samo pokušava osvijetliti (ne rasvijetliti) neke stvari. Cijenim uloženi trud autora i doživljavam ga kao pokušaj istinskog zaljubljenika u nogomet da vjeruje u bolja vremena i da se gnuša prljavih poslova ma tko ih činio. Prepoznajem i sebe u toj nakani i zato sam ga odlučio uvrstiti u svoj clanak.

CALCIOPOLI – PR(LJ)AVA ISTINA

Odavno sam shvatio da u nogometu (ali i u drugim sportovima) nije baš sve tako čisto i pošteno. I to je jednostavno tako. Što se prije pomirite s tim, bit će vam lakše.

Mediji, politika i novac igraju ogromnu ulogu u sportu. Svagdje se po malo namješta, šteluje, pakuje, kupuje, vezuje, betonira. Nazovite to kako želite. Sve se to radi(lo) i u Italiji.

Postoji ogroman broj tekstova napisanih na ovu temu. Zvanična priopćenja, stavovi navijača oštećenih klubova, stavovi navijača neutralnih klubova, itd, itd. Kada najpovršnije gledamo na ovu priču, jasno nam je da se izdvajaju dvije reči: Inter i Juventus.

Ali krenimo redom.

Najkraća moguća definicija: Calciopoli je skandal vezan za namještanje utakmica u nogometnim ligama Italije, koji je izbio na vidjelo 2006. godine. Calciopoli u slobodnom prijevodu može značiti „podmićeni nogomet”. Još se naziva i „Mggiopoli“ (po bivšem direktoru Juventusa Lucianu Moggiiju) ili „Farsopoli“ (ime koje su ovoj aferi dali navijači Juventusa, jer smatraju da je cijeli proces jedna velika farsa).

Završena je sezona 2005/06, pa su se igrači polako spremali za Svjetsko Prvenstvo u Njemačkoj. Kompletna nogometna javnost je pažnju usmjerila na najveću smotru nogometa. A u trenucima dok je kapetan „azzura“, Fabio Cannavaro, 9. srpnja u Berlinu podizao pehar namjenjen najboljoj reprezentaciji na svijetu i dok je cijela Italija bila u transu, u nogometnom savezu (FIGC) se spremalo dubinsko čišćenje klupskog nogometa. Pojavile su se informacije o čitavom sistemu koji je organizirao Luciano Moggi kako bi Juventus lako osvajao bodove.

Nekoliko tjedana kasnije, Stefano Palazzi, tužitelj FIGC-a, objavio je kazne za timove koji su bili umješani u čitavu aferu. Prvobitne sankcije su izgledale ovako:

*Juventus – ispadanje u treću ligu, kazna za klub od 310 milijuna funti, kazna za predsjednika od 200 tisuća funti i početak nove sezone sa 30 bodova minusa;

*Milan – ispadanje u drugu ligu, zabrana nastupanja u Ligi Prvaka i početak nove sezone sa 15 bodova minusa;

*Fiorentina – ispadanje u drugu ligu, zabrana nastupa u Kupu UEFA i početak nove sezone sa 12 bodova minusa;

*Lazio – ispadanje u drugu ligu, zabrana nastupa u Kupu UEFA, početak nove sezone sa 7 bodova minusa;

*Reggina-početak nove sezone sa 15 bodova minusa.

Nakon žalbi koje su uložili timovi, kazne su izgledale ovako:

*Juventus – oduzimanje titula za sezone 2004/05 i 2005/06, zabrana igranja u Ligi Prvaka, ispadanje u drugu ligu i početak sezone sa 9 bodova minusa;

*Milan – početak nove sezone sa 8 bodova minusa i jedna utakmica bez prisustva navijača;

*Fiorentina – početak nove sezone sa 15 bodova minusa, zabrana igranja u Ligi Prvaka i tri utakmice bez navijača;

*Lazio – početak nove sezone sa 3 boda minusa, zabrana igranja u Kupu UEFA i dvije utakmice bez navijača;

*Reggina – početak nove sezone sa 11 bodova minusa, kazna od 60 tisuća funti za klub, kazna od 20 tisuć funti za predsjednika Pasquale Fotija i zabrana obavljanja bilo koje funkcije u nogometu na dvije i pol godine.

Kažnjeni su i drugi funkcioneri pomenutih klubova, ali i suci. Najstrožu kaznu dobija Lucijano Moggi, kome je zabranjeno baviti se poslovima u nogometu u narednih 5 godina (do srpnja 2011.). U njegovom slučaju, postoji i preporuka saveza koja kaže da bi mu trebalo doživotno zabraniti obavljanje bilo koje funkcije vezane za nogomet.

Ali da se vratimo u vrijeme prije Calciopolija. Vratimo se deset godina u nazad. Italija je imala vrhunsku reprezentaciju i fantastičnu nacionalnu ligu. Svi koji vole talijanski nogomet su „jurili“ prijenose koji su se „na crno“ prikazivali na raznim televizijama, igrala se sportska prognoza, (bar mi u Srbiji smo) petkom naveče čekali uključenje čuvenog Emilija Pascuccija iz Rima i njegovu ocjenu nastupajućeg kola, kao i informacije o povredama i suspenzijama, a nedjelja naveče je bila rezervirana za pregled golova. Sve u svemu, jedan krajnje simpatičan period. Prije desetak godina su zastrašujući dobre timove imali Parma (Buffon, Cannavaro, Thuram, Veron, Stanić, Fuser, Asprilla, Balbo, Crespo), Fiorentina (Toldo, Repka, Toricelli, Di Livio, Rui Costa, Chieza, Batistuta), Roma (Cafu, Candela, Aldair, Samuel, Emerson, Totti, Montella), Lazio (Marchegiani, Favalli, Couto, Mihajlović, Nesta, Pancaro, Nedved, Stanković, De la Penja, Conceicao, Mancini, Bokšić, Salas, Vieri), Milan (Costacurta, Maldini, Helveg, Albertini, Ambrozini, Leonardo, Zige, Bierhoff), Juventus (Van der Sar, Juliano, Ferrara, Montero, Zambrotta, Mirković, Conte, Davids, Zidan, Del Piero, Inzaghi, Fonseka, Kovačević), Inter (Peruzzi, Blanc, Cordoba, Panucci, Šimić, Zanetti, Jugović, Seedorf, Baggio, Mutu, Recoba, Ronaldo, Zamorano). Da li nakon ovoga treba reći još nešto o konkurenciji i kvaliteti lige?

Da li je bilo potrebe doći do nečega kao što je Calciopoli? Naravno da nije. Da li je dobro što je sve izašlo na vidjelo? Definitivno. Da li su Moratti, Moggi i ostali htjeli na neregularan način pomoći svojim klubovima? Vrlo vjerojatno. Da li je FIGC uspio potpuno očistiti klupski nogomet i svima podijeliti zaslužene kazne? Ne.

Velika je mogućnost da nikada nećemo saznati pravu istinu, jer je situacija previše komplicirana, ali ćemo je probati „razbiti“ na sitne detalje.

Nije bitno za koji klub navijate ili koji vam je klub draži u Italiji, jasno je da je nakon ovog skandala najviše dobio Inter, a najviše izgubio Juventus.

Inter je prije Calciopolija svoju posljednju titulu osvojio u sezoni 1988/89. Od tada, pa do 2006. godine, prvaci su postali Juventus (6 puta), Milan (6), Napoli, Sampdoria, Lazio i Roma po jednom. Od skandala do danas, samo je Inter odnosio pehar koji pripada pobjedniku Serie A. Najtrofejniji klub u Italiji je Juventus. Do 2006. godine su osvojili 27 titula (ne računajući dvije oduzete). Iza njih su bili Milan (17), Inter (13), Genoa (9), Torino (7) i tako dalje.

Nakon ove afere i slabljenja Milana i Juventusa, Inter ostaje dominantan na tržištu i vrata ka uspjehu su širom otvorena.

Pristalice Juventusa vole razmišljati na ovaj način: Massimo Moratti je došao u Inter 1995. godine. Od tada je pred početak svake sezone trošio ogromne sume novca, ali nikako nije uspjevao doći do titule. On prevarant i on je taj koji je najviše odgovoran za ovakav razvoj situacije i selidbu Juventusa u niži rang takmičenja, što sa sobom vuče ogromne financijske gubitke i kaljanje ugleda kluba.

Pristalice Intera vole razmišljati na ovaj način: Konačno je stigla stigla kazna za Juventus. Dobili su ono što su zaslužili, ali ovako nešto trebalo se desiti mnogo ranije da bi prvenstvo bilo regularno i da bi se stvarno moglo vidjeti tko je najveći klub u zemlji. Moggi je prevarant i treba ga zauvjek skloniti iz nogometa.

Pristalice ostalih klubova koji su kažnjeni vole razmišljati na ovaj način: I mi smo bili umješani, ali očigledno nismo u toj mjeri u kojoj je to radio Juventus. Dobro je što smo ovako prošli.

Svatko je u pravu; Nitko nije u pravu; Povijest pišu pobjednici; Poraženi imaju pravo da se ljute. Možete ovo definirati na milijun načina, ali će svatko ostati pri svom. Zato idemo dalje.

Na sudu u Napulju je preslušan ogroman broj presretnutih poziva na kojima se čuje kako Luciano Moggi bira suce za određene mečeve koje će Juventus igrati. Tijekom svakog saslušanja na kom je bio, Moggi nije demantirao da se čuo sa sucima, ali je tvrdio da su neki pozivi namješteni, tj, izmjenjeni, ali i da su se funkcioneri ostalih klubova čuli sa sucima, tako da ne vidi kako je uradio bilo što što je zabranjeno. Kako za njega, tako i za ostale.

A kako je sud došao do ovih snimaka? Jedan od velikih dioničara Intera, vlasnik Telecoma Italije i vlasnik firme Pirelli (sponzor Intera) je Marco Troncheti Provera. Dopredsjednik Intera i vlasnik Gazetta dello Sport, Carlo Buora, je preko Provere, odnosno Telecoma, došao do serije poziva koje su obavili čelnici Juventusa, Milana, Lazija i Fiorentine, pa ih je objavio u svom listu. Giuliano Tavaroli, tada šef Telecoma za sigurnost, je kasnije uhapšen zbog odavanja privatnih poziva. Pri hapšenju je priznao da je jedan od njegovih klijenata bio i Massimo Moratti. Kada je ova informacija stigla u Rim i Napulj, sud ih je definirao kao informacije koje ne diskriminiraju, pa zbog toga nije ništa poduzeto. Postoje i priznanja radnika Telecoma da su uništavali snimke određenih poziva (koji su obuhvatali razgovore čelnika klubova koji nisu optuženi Calciopolijem).

Izvjesni policajac, Adamo Bove, je priznao da postoji jedan telefonski razgovor koji potvrđuje da je utakmica između Milana i Udinesea dogovorena i da će se završiti neriješenim rezultatom. Ovaj čovjek je tvrdio da su se Pierluigi Collina i Adriano Galliani sastali u restoranu jednog velikog dioničara Intera, kako bi dogovorili detalje. Taj razgovor nikada nije pušten na suđenju, a Bove je nekoliko tjedana nakon presude FIGC-a izvršio samoubojstvo.

Pojavili su se podaci o nekoliko automobila koje je Juventus davao sucima kao poklon zbog „dobro odrađenog posla“, ali i informacije o nelegalnom transferu Fabia Cannavara, pa je i policija pretraživala kuću nekadašnjeg kapetana reprezentacije. Ovi navodi nikada nisu bili potvrđeni.

Ali, ako ništa od ovoga nije istina, zašto je kažnjen Juventus? Uložena je žalba, ali je FIFA zaprijetila da će zamrznuti ligu i reprezentaciju ako je crno-bijeli ne povuku i ako kabinet lige pod hitno ne uvede sankcije optuženima.

Sudac Cesare Ruperto je izjavio kako je čitava sezona 2004/05 bila regularna. Sudac Serio, iz suda za žalbe, je također potvrdio regularnost takmičenja, ali je naglasio da je jedino utakmica između Leccea i Parme bila namještena.

Bitno ime u kompletnom procesu je Guido Rossi. To je čovjek koji je postavljen u savez kako bi rukovodio rješavanjem calciopolija. Rossi je bio dopredsjednik Intera i veliki Morattijev prijatelj.

Talijanska Nogometna Federacija (FIGC) je formalno istražila 41 osobu i 19 utakmica odigranih u prvoj ligi Italije u sezoni 2004/05. Tada se prvi put posumnjalo da postoji organizirana mreža za namještanje utakmica. Kada je skandal dospio u javnost, predsjednik saveza i njegov zamjenik su podnijeli ostavke na svoje funkcije. Dva člana najvišeg organa asocijacije sudaca su učinila isto, jer se smatralo da su i oni umješani u cijeli sistem.

Važno je pomenuti da je na suđenju bilo zabranjeno čelnicima Juventusa koristiti video dokaze (Moggi imao snimak kojim pobija tvrdnje da je van propisa, u svlačionici, pričao sa sucem i zatim ga odveo van stadiona). Na suđenju nisu preslušani audio zapisi, već su čitani transkripti (čelnici Juventusa tvrde da se razgovori i transkripti tih istih razgovora razlikuju). Također, nije im bilo dozvoljeno ni izvođenje svjedoka.

Godinu dana nakon suđenja, sud u Napulju iznosi nove dokaze protiv Juventusa. Sud kaže da je Moggi sucima davao kartice jednog švicarskog mobilnog operatera, kako bi mogli komunicirati, a da ne budu prisluškivani. I arbitri i Moggi su izjavili da nisu koristili ove kartice. Odgovor Moggiju stiže u vidu spiska biranih brojeva i datuma poziva, ali on tvrdi da brojevi mogu biti točni, ali datumi nikako. U jednoj tv emisiji u kojoj učestvuje Moggi, nekoliko tjedana kasnije, jedan tehničar pokazuje kompjuterski program preko koga se mogu lažirati pozivi. Demonstracija se sastoji od slijedećeg: tehničar, uz pomoć tog programa, jednoj osobi isključuje telefon, a zatim sa tog istog, isključenog broja, obavlja poziv. Zatim predstavlja i software kojim se može obaviti poziv sa telefona A na telefon B, a uz sve to, koristiti glas osobe C. Ovo ne mora ništa značiti, ali sigurno baca sjenu na presudu suda.

Slijede interesantni podaci. Fiorentina je u sezoni 2004/05 na svojih 13 mečeva imala optužene arbitre, a na ostalih 25 regularne suce. Odnos osvojenih bodova u prosjeku je 1 prema 1.16. Dakle, „viola“ je odnijela više bodova kada je imala, po FIGC-u, regularno suđenje.

Juventus – 20 utakmica vode optuženi suci, 18 „čisti“ suci. Odnos prosječno osvojenih bodova: 1.9 prema 2.67. Ista situacija kao sa Fiorentinom, što znači da je i Juvntuse osvojio više bodova kada su im sudili nepodmićeni suci. Ovi podaci ne idu u korist Laziju (1.54 prema 0.96 prosječno osvojenih bodova) i Milanu (2.35 prema 1.85 prosječno osvojenih bodova).

Jednostavno, Fiorentina i Juventus su osvojili više bodova kada su, prema FIGC-u, imali regularno suđenje. Ni ovi podaci ne moraju biti odlučujući, ali dovode u pitanje odluku arbitražnog suda koja je, u ovom slučaju kontradiktorna, jer govori da su suci, ustvari, nanijeli štetu timovima kojima je trebalo da pomognu.

Evo što je dobio Juventus kao razlog za kaznu:

1) utakmica Parma-Lecce. Sud je rekao da je Moggi namjestio ovu utakmicu kako bi Fiorentina ostala u ligi (znamo kolika je netrpeljivost navijača Fiorentine i Juventusa, pa takva otpužba po malo prkosi logici)

2) Juventus-Udinese. Sud kaže da je tjedan dana prije ovog meča Moggi primorao suca da pokaže kartone glavnim igračima Udinesea u utakmici protiv Bologne, kako bi Juventus imao lakši posao. Na susretu sa Bolognom, kartone su dobili Pinci i Di Mikele, ali su i jedan i drugi igrali protiv Juventusa.

3) Najbizarniji razlog je utakmica u kojoj je, navodno, Juventus treblo pobjedi Sampdoriju uz pomoć linijskog suca koji nije trebalo pokazati ofsajd Juventusu. Sampdoria je dobila taj meč u Torinu rezultatom 1-0 golom Ama Diane i to iz ofsajda!

Nakon procesa na sudu, Rossi je otišao sa ove funkcije i postao šef Telecoma Italije.

Dolazimo do unutarnjih problema u Juventusu. Svima je poznato da je familija Agnelli godinama na čelu kluba. Ali unutar obitelji postoje dvije strane. Strana Andree Agnellija i strana Johna Elkana. Elkan je za vrijeme svoje vladavine očigledno imao neke druge planove. Ti planovi su bili vezani za FIAT, odnosno Ferrari. Financijska podrška Juventusu od strane ove obitelji je znatno opala u tom periodu. Da bi mogao novac usmjeriti ka FIAT-u, Elkan je morao „skloniti“ Moggija, koji je sa velikom ljubavlju radio za Juventus. Neki tekstovi govore o tome da se upravo Massimo Moratti ponudio pomoći pri toj akciji. Tjednima prije skandala, veliki broj dionica Juventusa mijenja vlasnike. Novi dioničari imaju procentualno veći broj glasova i mogu nadjačati Moggija i Girauda (izvršnog direktora Juventusa).

U procesu suđenja, Juventus je angažirao odvjetnika FIAT-a, Zaconea. Opća je ocena da se on nije previše potrudio kako bi pomogao klubu. Par puta je izjavio da su kazne mogle biti i gore. Zacone kasnije, pod pritiskom navijača i uprave, ipak, podnosi tužbu na presudu o izbacivanju Juventusa u drugu ligu, ali se zatim i povlači sa suđenja. Bivši predsjednik ustavnog suda, Antonio Baldassare, za izjavu Tuttosport-u, par tjedana nakon suđenja, izjavljuje da mu nije jasno zašto Juventus nije išao do samog kraja i da bi sve optužbe bile odbačene da su istrajali.

Još jedna teorija zavjere – Luca di Montezemolo, predsjednik Ferrarija, je blizak sa Johnom Elkanom. A pošto znamo da je Telecom Italije (čiji je vlasnik prethodno pomenuti Provera) veliki sponzor Ferrarija u Formuli 1, ovdje se opet može doći do povezanosti Intera i jedne grane porodice Agnelli. Opet, ovo ništa ne dokazuje, ali može ostaviti sumnju na cijeli proces.

Kao što vidimo, previše faktora, previše učesnika i previše komplikovana situacija nikako ne dozvoljavaju potpuno rasvjetljenje ovog problema u jednom ovakvom tekstu.

Postoji ogroman broj telefonskih razgovora u kojima, između ostalih, učestvuju i Massimo Cellino (predsjednik Cagliarija), Luciano Spalletti (trener Udinesea), Rino Foschi (sportski menadžer Bologne). Mnogo je sumnjivih i nerazjašnjenih situacija, a kako vrijeme odmiče, bit će ih sve više.

Proces Calciopoli nije završen. U travnju ove godine je počeo Calciopoli 2, pošto su pronađeni novi snimci razgovora koji će na optuženičku klupu odvesti veliki broj ljudi koji nisu učestvovali u prvobitnoj aferi.

Da se vratimo na početak. Svagdje se namješta i tu nema nikakve sumnje. Ostaje čudno što je čitava zbrka u Italiji zaobišla jedino Inter. „Mućkali“ su svi, neki manje, neki više, ali se čini da nisu svi kažnjeni.

Duhovi prošlosti nikako ne miruju, pa i danas, 4 godine kasnije, sve češće imamo priliku vidjeti prozivke čelnika Intera i Juventusa. Predsjednik Palerma je nakon poraza njegovog tima od Intera okarakterizirao utakmicu ovim riječima: “Ovakvo suđenje je sramota, Inter je novi Juventus!“. Zatim je uslijedio odgovor Massima Morattija, pa Luciana Moggija. I tako će biti sve dok sud još jednom ne donese presudu. Andrea Agnelli, sadašnji predsjednik Juventusa, je obećao navijačima da će oduzete titule biti vraćene klubu. Massimo Moratti, sa druge strane, govori o tome da treba Interu vratiti još više titula jer se ne zna u koliko sezona je Juventus igrao „prljavo“. I tako u nedogled…

I tko je, na kraju, kriv za sve? Kriv je čovjek kome je prvi put u povijesti sporta palo na pamet da namjesti jedan meč. Kriv je novac, kriva je želja za slavom, kriv je Moratti, kriv je Moggi. Ma svi po malo.

Nama jedino ostaje nada da će se sve što prije srediti, pa da opet, kao nekada, uživamo u kvalitetnom talijanskom nogometu.