Zamor materijala

Jeste li primijetili ljude koji, premda si to mogu financijski priustiti, ne zele promijeniti racunalo koje imaju. Cesto su to ljudi u nesto zrelijoj zivotnoj dobi. Oni su dosegnuli svoj prag tolerancije na promjene i jednostavno vise ne zele mijenjati ono na sto su navikli. Ili barem ne onoliko cesto kao sto ih industrijski trendovi (u ovom slucaju – racunalni) zele prisiliti.
Suvremeno durstvo namece clanovima sve brzi ritam promjena. Kad smo vec kod sintagmi, sjetite se jos jedne – “zemlje u razvoju”. Nekada su se njome oznacavale zemlje koje su zaostale u industrijskom razvoju za takozvanim “razvijenim” zemljama. Danas je taj izraz u potpunosti promasen. Bogate zemlje nisu vise dovrseno “razvijene”, vec se razvijaju jos brzim tempom od svojih siromasnijih susjeda. Stoga u vremenu u kojem radnik u zemlji u razvoju mora nauciti koristiti suvremeniji stroj za proizvodnju, radnik u razvijenoj zemlji mora triput proci kroz prilagodbu novom informatickom ili poslovnom sustavu. Dok radnicima siromasnih zemalja puca kicma, onima na Zapadu pucaju zivci.

Pitanje odrzivog razvoja postat ce bespredmetno ako se pokaze da je sadasnji tempo neizdrziv. Racunala, dosad smatrana jednim od blagoslova suvremenice, sve se vise pretvaraju u nesto drugo. Izvjestaj koji ste prije pripremali mjesec dana, pa stoga dan vise ili manje nije predstavljao razliku, sada mozete zavrsiti odmah. Najdalje do kraja radnog vremena. Podatke za koje ste prije mogli prosetati do knjiznice – sada mozete naci na Internetu. Odmah.

Nazalost, povecana produktivnost ne znaci i povecanu placu. To sto ste danas, zahvaljujuci racunalima, u roku od godinu dana u stanju obaviti onu kolicinu posla za koju bi vam prije trebao cijeli radni vijek, ne znaci da cete u mirovinu s navrsenom tridesetom. Vjecnu dilemu kako se bolje pogoditi s majstorima – po kvadratu ili po danu, nasi su poslodavci rijesili u svoju korist, ocekujuci od nas da u isto vrijeme, koje je osnova naseg dohodka, proizvedemo vise. Samo sto, za razliku od racunalnih procesa, nasi mozgovi i dalje imaju istu arhitekturu, a neuroni ne prelaze na sve tanju tehnologiju. Oni medju nama koji se overclockiraju kavom, nikotinom ili amfetaminima, najcesce pregore.

Ne prestanemo li sebe tretirati kao puka sredstva za proizvodnju, racunala ce nam zivot citini sve tezim. Izdrziv razvoj znaci informaticku tehnologiju koja pomaze, koja otvara nove mogucnosti i koja se prilagodjava nasim potrebama. To sto bismo svi umjesto svojih sadasnjih automobila imali bolide formule 1 – ne bi donijelo rjesenje pomenutih guzvi, nego samo vise nervoze i nesreca. Isto tako sama dostupnost informacijama i snaga njihove obrade nisu kljuc kvalitetnijeg zivljenja.

Cesto se s prezirom govori o onima kojima racunala sluze ponajprije za igranje. Zasto? Gamer se raduje novom i jacem racunalu, djecji iskreno i neposredno, jer mu ono omogucava da se bolje igra. Referent u nakrcanom uredu u novi kompjutor na svojem stolu gleda pogledom golijota kojem su upravo donijeli vece veslo. Ne treba biti genij pa pogoditi kojem od opisanih korisnika racunalo cini zivot ljepsim. Netko je izracunao kolike su godine sekretaricama sirom svijeta prosle u igranju Solitarea i predlozio da ga se izbaci iz Windowsa. Bolje bi bilo kroz prozor izbaciti predlagatelja. S onima sto dirnu u Minesweeper – pravac minsko polje. Dajte nam da se igramo. Nismo strojevi.

Jos u pecini ljudi su primijetili da je vatra dobar sluga, ali los gospodar. Vatra ili FireWire, dobra poslovica uvijek ima smisla.