“Posljednja ljubav Hasana Kaimije”: Remek djelo koje potvrđuje zašto je Narodno pozorište Tuzla živi spomenik kulture

Piše: Amra Avdić

Prošlo je mnogo vremena od kako je Narodno pozorište Tuzla iznjedrilo tako veliki komad u njegovom punom kapacitetu i sjaju. Ne pamtim da mi je skoro nešto tako dodirnulo sva čula. Sinoć je Narodno pozorište Tuzla pokazalo zašto je živi spomenik kulture ali i da itekako ima publiku za sve to.

Predstava “Posljednja ljubav Hasana Kaimije” rađena je po tekstu velikana Derviša Sušića, nekada mi se čini nepravedno zapostavljenog jer kako mnogi bh. intelektualci kažu “…on samo nije imao sreće pa se rodio pun Bosne u sebi a ona ga se olako odrekla. Da je rođen bilo gdje drugo u Europi on bi bio proglašen nacionalnim blagom zasigurno…”  I moramo si priznati da je to tako. Tek kada neko počne svojatati iznimne ljude naše domovine onda krenemo sa uviđanjem njihovih vrijednosti.

No, to mi nije tema.

Sinoć se pred mojim očima odvila magija na daskama koje život znače. Velikani i velikanka tuzlanskog glumišta, mladi glumci i glumice puni želje da što vjernije preslikaju duše jednog doba i mentalitet svih nas koji kako mi se čini i nije odmakao mnogo od tada. Sinoć vjerujem kao i na premijeri glumci ostaviše srce pred publikom i nahraniše dušu svim prisutnima a sve pod režiserskom palicom Gorana Damjanca, dramaturga Kemala Bašića i Ene Kurtalić zadužene za scenski pokret.

Oduševi me i vješto preplitanje muzike i drame. Pitko a mistično sa potpunom sposobnošću da vas “premjesti” samo svojim notama u to daleko doba sa dominacijom orijenta. Bilo bi to potpuno nemoguće bez autora muzike Denisa Hadžića.

Međutim, zašto sam se usudila reći kako je prošlo mnogo vremena od kako je NPT iznjedrilo jedan ovakav komad? Prosto morate otići i pogledati tu vrhunsku scenografiju i kostimografiju. Potpuno su me “otpuhale” i zato veliko bravo Vesna Teodosić i Hari Ejubović.  Nije nimalo lagan zadatak fizički izgraditi tako uvjerljivo  imaginarni svijet  a onda ga još upotpuniti bojama (kostimima) na kojima svaki detalj priča priču za svebe.

Ovo nije kritički osvrt na predstavu već moja neopisiva želja da ne pričamo samo o lošim već i o pozitivnim dešavanjima u Tuzli. Možda bi neko rekao da pretjerujem i kitim sopstvene rečenice dok ovo pišem ali poznavajući uslove u kojima obitava kultura našeg društva jedno mi je jasno. Na sva zvona ću da hvalim rad i trud, borbenost i talenat a na kraju dana iskonsku umjetnost koja se raširenih ruku prostre pred sve one koji je žele uzeti. Ova predstava je i svojevrsna potvrda zrelosti novog menadžmenta  koji je pružio slobodu ekipi NPT da ispolji svoju viziju ali i dokaz veličine glumačkih ikona ovog grada koje nisu dopustile da mlada ekipa glumaca i glumica bude u sjeni već naprotiv da zablistaju u punom sjaju svojih uloga.

Još jednom veliko bravo za sve:

HASAN KAIMIJA – Damir Mahmutović
BUDALINA TALE – Adnan Omerović/Dražen Pavlović
ZUMRUTA – Irma Zukić
SADIK KUJUNDŽIJA – Elvis Jahić
BAKIR – Edis Žilić
ESMEHANUMA – Remira Osmanović
SARAJEVSKI KADIJA – Milenko Iliktarević
PIJANDURA – Siniša Udovičić
FRENK HASANAGA – Midhat Kušljugić
NAIB – Nedim Malkočević
HAJDUK – Samed Alić
PISAR – Enver Hasić
DJEVOJKA, DŽELAT – Jasmina Dedić
STRAŽAR, OFICIR – Luka Spasojević
STRAŽAR, SEJMEN – Mirza Mujagić

Asistent scenografa: Aida Mešković

Idejno rješenje plakata i afiše: Delić Admir
Inspicijent: Dragan Krstić
Sufler: Renata Omić

Majstor svjetla: Zijad Sejdinović
Šminkersko-vlasuljarski radovi: Una Stjepić
Garderoba: Halema Sadiković i Mersiha Hodžić
Krojački radovi: Bahrija Memić
Rekvizita: Mevlija Kasumović
Stolarski radovi: Džemal Hrnjić
Bravarski radovi: Ćazim Mandžić
Majstor scene: Fahrudin Mustačević
Dekorateri: Almir Salihović, Huso Terzić, Senaid Subašić

Ovoga se ne bi postidila ni svjetska pozorišta!

P.S. Druga repriza prikazati će se 31.10.2018. u 19:30 h.

The post “Posljednja ljubav Hasana Kaimije”: Remek djelo koje potvrđuje zašto je Narodno pozorište Tuzla živi spomenik kulture appeared first on Kameleon M&M.