Učiti od Nijemaca, nema nam druge!

Učiti od Nijemaca, nema nam druge!

Mile Lasić

„Sve loše što se dogodilo u prošlosti ne smije se zaboraviti, kako se takve stvari više nikada ne bi ponovile“, bio je izričit zastupnik u njemačkom Bundestagu Josip Juratović u predavanju studentima Filozofskog fakulteta Sveučilišta u Mostaru, 04. lipnja o.g., „Mostar se mora osloboditi tereta prošlosti i početi gledati u budućnost“. Gospodin Juratović, jedna od rijetko preostalih nepotamnijelih zvijezda najstarije socijaldemokratske partije u svijetu (SPD je osnovan prije više od stoljeća i pol), je u vrlo efektnom predavanju studentima u biti predočio moderno (socijal)demokratsko poimanje politike, čiji se sukus vidi, primjerice, u njegovim formulacijama da je politika „nešto posve konkretno, što se tiče sviju nas“, da se ona „ne smije baviti samo tzv. velikim temama, nego mora skrbiti o osiguranju uvjeta za funkcioniranje gospodarstva i, posebice, o najslabijim dijelovima društva“. Svi su političari pomalo populisti, posebice u predizbornim kampanjama, priznao je Juratović, ali oni ozbiljniji, uključivo njegovu osobnost, vode brigu o onomu što su obećali onima koji su ih birali. „Nisam intelektualac ali se družim s njima i umijem dekodirati njihove impulse“, kazao je skromno u Mostaru njemački političar hrvatskog podrijetla, takoreći „naše gore list“, onaj koji umije izreći i omamljujuću rečenicu: „knjige su kao čokolada, mogu se uzeti više puta a da se ne udebljate“ …
I
Zastupnik u njemačkom Bundestagu Josip Juratović nalazio se, dakle, početkom lipnja ove godine u službenom posjetu Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini. U rodnoj hrvatskoj Koprivnici razgovarao je s gradonačelnikom ovog gradića od 35.000 stanovnika i vrlo je obradovan što je primjetio da se njegov rodni grad europeizira svakim danom, uostalom kao i cijela Hrvatska. Gradonačelnik Koprivnice je više u Europi nego u Hrvatskoj, nastoji uvezati sa zainteresiranima regionalni projekt solarnog centra u svome gradu, kazao je Juratović, sugerirajući i Mostarcima da moraju misliti svoje probleme u okvirima jedinstvenog grada i udružene regije. U Zagrebu je razgovarao s hrvatskim predsjednikom Josipovićem, za kojeg vezuje brojne pozitivne inicijative u regiji posljednjih mjeseci, a što kod notornih hrvatskih nacionalista i u Hrvatskoj i u Hercegovini porađa nervozu i nebulozne priče o nekakvoj „trećoj Jugoslaviji“ i drugim kvazi-opasnostima od regije zapadnog Balkana ili jugoistočne Europe. Potom je u Banjaluci razgovarao s Igorom Radojičićem, a u Sarajevu s Željkom Komšićem i iz oba ova susreta nosi utiske da nije sve tako crno ni u regiji ni u BiH kako se u medijima tvrdi. U Mostaru je – osim na Filozofskom fakultetu – imao susrete i s novinarima lokalnog najčitanijeg lista i s gradskim čelnicima i s „drugovima“ u SPD-ovom kantonalno-županijskom središtu, a boravio je i u Međugorju u kojem se htio jednostavno pomoliti. „Prije svega, želja mi je upoznati aktualnu političku i društvenu situaciju u Hrvatskoj i BiH“, kazao je u razgovoru za „Večernji list“ (vidjeti, www.vecernji.hr, od 03. lipnja), „također me zanima i to kako politička elita u BiH zamišlja nadolazeće ustavne promjene koje su nužne za daljnji put BiH u EU. Nadalje, želim čuti više o trenutačnom gospodarskom stanju u BiH te o poziciji BiH u regiji. Položaj Hrvata u BiH nikad nije bio teži nego danas, izjave su ne samo Hrvata koji tamo žive, već i hrvatskih biskupa te većine hrvatskih političara. Od konstitutivnog naroda Hrvate se svodi na poziciju građana drugog reda. Nije to samo u Republici Srpskoj, već dobrim djelom i u Federaciji BiH.“

U svezi posjeta Sveučilištu u Mostaru kazao je: „Zanima me kako mladi, novi i obrazovani naraštaji vide svoju budućnost u BiH. Mislim da je došlo vrijeme da jedna nova generacija, koja nije opterećena prošlošću, uzme vlastitu budućnost u svoje ruke. Njemačka je svoj najveći društveni i gospodarski razvoj postigla upravo pokretom ’68. Dakle, generacija koja je dva desetljeća poslije Drugoga svjetskog rata oslobodila Njemačku od povijesnog tereta i time stvorila Njemačku koja je postala uvažena i poštovana u cijelom svijetu… Mišljenja sam da je došlo vrijeme, s obzirom na predstojeće izbore, tj. da su oni spremni sami kreirati vlastitu budućnost. Ona je moguća samo s konkretnim odgovorima na pitanja kao što su: zapošljavanje, obrazovanje, socijalna sigurnost, ali i sve bitnije pitanje zaštite okoliša. Dakle, pitanja koja su ključna za svakog građanina BiH bez obzira na njegovu nacionalnu pripadnost. Ta pitanja se mogu samo riješiti s jednom regionalnom ekonomskom strategijom, kojoj su kočnica trenutni nacionalni lideri u BiH. Raduje me što su sve države jugoistočne Europe potpisale zajedničku ekonomsku strategiju pod nazivom CEFTA. Naime, radi se o strateškom gospodarskom pothvatu koji je, pored institucionalnog uređenja, preduvjet za daljnje integracije u EU. Da bi jedna od država jugoistočne Europe dobila pristup tržištu EU-a, treba u regiji pokazati sposobnost za funkcioniranje tržišta u udruženju. Primjerice, kroz zajedničke ekonomske ciljeve, poglavito izgradnju zajedničkih infrastrukturnih projekata kao sto su autoceste ili željeznice itd. Ta regionalna povezanost je u interesu svih država jer su im vlastita tržišta samo veličine jednog europskog velegrada. To dovodi u situaciju da velike investicije postaju neprofitabilne.“
II
Zastupnik u njemačkom Bundestagu je studentima Filozofskog fakulteta održao predavanje „Njemačka politika i diplomacija“, pri čemu je temeljne poruke smjestio u ambijent šezdesetgodišnjeg mira u Europi i ozdravljenja njemačkog društva. Upečatljive su mu bile i ekskurzije u vezi s neoliberalnim konceptom globalizacije i s njim povezanom svjetskom financijskom i gospodarskom krizom, pa iz tog kompleksa pitanja izdvajamo ovdje tek Juratovićevu ocjenu da Svijet treba hitno novu politiku i iz ekonomskih i ekoloških razloga, ali se mnogi, nažalost, i dalje ponašaju kao da su „u kazinu, i to na Titanicu“. Po njemu je pitanje kako se ponašati s ograničenim resursima koje nam stoje na raspolaganju jedno od najvažnijih pitanja budućnosti Svijeta. No, vratimo se osnovnoj temi Juratovićeva izlaganja u Mostaru, dakle njemačkoj politici danas. Po njemu, „ne postoji više Njemačka samo kao nacionalna država, jer je ona i dio EU“, a upravo se „regionalnom suradnjom nadilazi koncept nacionalne države“. Ovdje će upućenima odmah biti jasno da Juratović dodiruje veliku temu „upravljanja s onu stranu nacionalne države“, karakterističnu upravo za EU, modela kojim se se prevazilazi „zla kob nacionalne države“, to jest beskonačni i kontraproduktivni ratovi. Gosp. Juratović je govorio i o ulozi šezdesetosmaške generacije u Njemačkoj koja je odlučujuće doprinijela transformaciji kancerogenim nacizmom ugroženog njemačkog društva u ozdravjelo moderno društvo izrazito visoke političke kulture. Pri čemu je posebno zanimljivo Juratovićevo uočavanje da su se pod utjecajem šezdesetosmaškog pokreta dešavale i ružne i lijepe stvari. Najvažnije je bilo, ipak, što su se – pod utjecajem ovog pokreta – rađale kritička svijest i ista takva pragma koja je mijenjala sve političke partije (i SPD i CDU/CSU i FDP). Spomenuti racionalno-kritički diskurs osamdesetih godina 20. stoljeća nije, dakle, samo porodio „Zelene“ nego je preporodio njemačko društvo u cijelosti.

Kada sam već spomenuo sintagmu „kritička svijest“, citirat ću i uvaženog liberalnog intelektualca Predraga Matvejevića koji kaže da je ona uvijek smještena negdje „između izdaje i uvrede“. Njemu se ovih dana sudski presudilo u Hrvatskoj zbog sintagme „naši talibani“, u kojoj su se prepoznali neki hrvatski nacionalisti, pa bi profesor u Parizu i Rimu trebao u pržun. U Matvejevićevu obranu ustao je tek hrvatski PEN, što mu služi na čast, i tek par individualaca. Ostali ćute, kao da ih se ova sudska bruka i ne tiče. „Kritičku svijest“ doživljavaju, inače, ne samo u Hrvatskoj i u BiH nego i posvuda u svijetu sve tobožnje patriote kao glavnog neprijatelja vlastitog koncepta kulture i nacije kojim u biti žele predstaviti vlastiti maligni nacionalizam kao patriotizam. Uostalom, pozvat ću se i explicite na misao dragog kolege, povjesničara Dubravka Lovrenovića koji kaže, parafraziram, kad neki sustav vrijednosti nazivamo „našim patriotizmom“, a slične sustave vrijednosti nacionalizmima drugih i trećih, to i ne progovara nitko drugi do „budala u nama“. Sudeći ovim kriterijima u Hercegovini ovih dana sve prosto plamti od uzavrelih strasti, o velikim temama se govori bez ikakvog pijeteta prema žrtvama, vlastitim i tuđim, vode se stare i izgubljene bitke ponovno na krivi način, pri čemu je žrtvom postala koliko toliko objektivizirana istina o tom nesretnom vremenu. Ako netko misli da zagriženi nacionalisti imaju respekt prema historijskoj istini, primjerice prema činjenicama da su ustaše ubile u Jasenovcu i 12.000 Hrvata, kako to navodi dr. fra Petar Jeleč koji je 2006. godine obranio na Papinskom sveučilištu Gregoriana (Rim) doktorsku disertaciju na temu „Katolička crkva u Bosni i Hercegovini i Nezavisna država Hrvatska (1941-1945)“, grdno se vara. „Daidžama“, kako hercegovački nacionalisti ovih dana s mržnjom ili pošprdno etiketiraju bosanske franjevce, se psuje sve po spisku, pa sve miriše na primitivizam velikog formata. Iz Sarajeva se, iz reda ovih vrlo umnih ljudi, na ove vrste objeda uzvraća prezirom, što se dade razumijeti ali ni to ne vodi ničemu. Vrlo je loše, dakle, što inspiratori lažnog patriotskog diskursa i ne skrivaju kako žele mlade ljude držati – i 60 godina poslije Drugog svjetskog rata – zarobljene u ideologiju krvi i tla, prezrenu inače u svim demokratskim društvima. Ali, najgore je od svega što o ovim malignim pojavama (među bh. Hrvatima i katolicima skoro da i nije započelo nužno distingviranje vjere i nacije, o sekularizaciji se i ne govori) šuti kao zalivena Katolička crkva u BiH, posebice u Hercegovini. A imalo bi se potrebe potražiti kompletnu istinu – bila ona ovakva ili onakva – sebe radi. Uključivo o nekim vrlo važnim zvaničnicima, recimo o mostarskom biskupu Alojziju Mišiću, koji je bio 30 godina na čelu KC u Hercegovini (1912-1942), o čemu uvjerljivo znanstveno svjedoči svećenik i doktor s Gregoriane dr. Tomo Vukšić…

U dijelu svijeta u kojem odnedavno živim vlada, dakle, totalna zbrka i pomutnja i o vremenu prošlom i sadašnjem, za što je veliki krivac i tzv. crkvena historiografija u kojoj prevladava nacionalno-romantičarsko gledanje na nesretnu NDH i isključivost naspram prošlog kvazi-socijalističkog sustava, valjda što se u njemu sve do “pada Rankovića“ bilo stigmatizirano i što se u ovim krajevima dugo vremena nepravedno patilo i teško živjelo. To je, dakako, velika tema za sebe, a ja ovdje mogu tek pružiti naputak o onomu što kažu o sličnostima i razlikama između dvaju totalitarizama (kakvi su bili i nacizam/fašizam i kvazi-komunizam, de facto staljinizam) priznati svjetski autoriteti kakvi su britanski historičar Eric Hobsbawm ili nedavno preminuli britanski sociolog njemačkog podrijetla Sir Ralph Dahrendorf (1929-2009). Oba totalitarizma su bila u prvom redu protivnici „otvorenog društva“ i u tomu se kriju glavne ideološke sličnosti među njima. Oba su, dakako, činila i zločine, možda sovjetski staljinistički sustav čak i više od njemačko-nacističkih i italijansko-fašističkih sustava, što više nikada neće moći biti posve precizno utvrđeno, pa ipak nitko ozbiljan u svijetu ne dovodi u istu ravan ova dva totalitarizma, a pogotovu ne želi pričom o jednom prikriti „tragove nečovještva“ drugog. Takvo što je, nažalost, među Hrvatima, pa i na cijelom Balkanu, pravilo a ne izuzetak. Uostalom, hercegovačkim (i inim nacionalistima) ne treba istina, oni imaju svoju istinu, ponijetu iz kuće i dodatno odnjegovanu u institucijama „akademske policije“ (dr. Kazaz). Sve ovakve institucije, a ne samo kod Hrvata, se igraju vatrom raspirijući jednostranu priču o vlastitim žrtvama kroz povijest, jer se tim putom opetovano srlja direktno u „bolesno društvo“ (Erich Fromm).

U ovom je kontekstu bilo vrlo smisleno i Juratovićevo ukazivanje u Mostaru na ulogu njemačke šezdesetosmaške generacije koja se masovno i definitivno distancirala od prezrenih ideologija i zaputila u pravcu izgradnje pluralnog i tolerantnog društva u čijoj je osnovi moral i etičko poimanje i povijesti i politike. Zbog toga je i bilo posve logično što je Willy Brandt kleknuo 1970. godine u varšavkom ghettou, zbog čega je godinu kasnije i dobio Nobelovu nagradu za mir, pa je potom u novonastalom političkom ambijentu SR Njemačka mogla uspostaviti mostove suradnje s DDR-om i istočnim blokom, što je sve zajedno vodilo popuštanju napetosti u Europi (KESS, OESS) i stvaralo preduvjete za mirno ujedinjenje Njemačke i epohalne promjene u cijeloj Europi i svijetu. Svi ovi procesi – civilizacijske naravi i kakvoće – tek predstoje regiji zapadnog Balkana, i posebice narodima u BiH, jer je ovih 20 godina iskorišteno za demokratursku tranziciju u kojoj se na trošak općinskih i županijskih, federalnih i tobož-državnih bh. novaca truju mladi ljudi opskurnim ideologijama vlastitih inačica nacizma, zamotanih u tobožnji patriotizam i borbu protivu komunizma. Uostalom, da se u ovovremenim anti-komunističkim bitkama radilo i radi o borbi s vjetrenjačima, o prikrivanju tranzicijskog lopovluka, upozoravaju i liberalni katolički teolozi kakav je uvaženi dr. Hans Küng. Samo da se i njemu ne počne na hercegovačkim portalima spominjati uskoro bliža i dalja rodbina kao i rijetkim kritičkim glasovima u Hercegovini i „daidžama“ …

„Mostar ima šansu samo ako se riješi podjela“, poručio je posve direktno Josip Juratović studentima i svim ljudima otvorenog srca kojih kao da je svakim danom sve manje i manje u ovom nesretnom gradu i cijeloj BiH. Josip Juratović moguće promjenu vidi, dakle, u mladim i obrazovanim ljudima i s lijeve i desne obale Neretve i istim takvima u cijeloj BiH. Ovdje moram dometnuti kako sam ga – moderirajući njegov razgovor sa studentima – informirao i o velikom, historijskom i civilizacijskom značaju Sveučilišta u Mostaru za hrvatski narod u cijeloj BiH. Uostalom, o tomu često govorim mojim studentima, uvjeren da bi na Sveučilište bio ponosan i hercegovački Voltaire, dakle fra Didak Buntić, koji mu je na neki način krajem 19. stoljeća i udario temelje na Širokom Brijegu. U Juratovićevoj nazočnosti, u amfiteatru FF-a, sam drsko za hercegovačke prilike izrazio i nadu da će među mojim studentima uskoro stasati i jaka anti-nacionalistička intelektualna snaga na ponos i Mostara i Hercegovine koja će stubokom promijeniti postojeće stanje političke (ne)kulture u ovom dijelu svijeta. „ Drago mi je čuti da Sveučilište u Mostaru broji oko 16.000 studenata“, uzvratio je gospodin Josip Juratović, „mislim da svi ovi mladi ljudi imaju iste snove kao i njihovi vršnjaci u Europi, pa bi trebalo raditi na tomu da i vide kako funkcionira Europa. Za takve promjene je neophodno još više ulagati u ljudski kapital, u krajnjem mijenjati sadašnju politiku. Na vama je da odlučite hoćete li u njoj sudjelovati ili, štoviše, hoćete li je kreirati.“

Josip Juratović je govorio studentima i o ulozi medija u razvoju demokracije, ocjenivši je neprocjenjivo važnom, jer mediji su u razvijenim demokracijama „četvrta sila“, ona koja bi trebala kontrolirati i zakonodavnu i izvršnu i sudsku vlast. Uključivo i kod nas, to Juratović nije explicite rekao, ali je morao pomisliti, jer dobro znade da se kod nas nezavisni mediji broje na prste, a da se u nekima od njih, posebice tzv. novim medijima, svjesno njeguje „jezik mržnje“. Juratović je govorio i o aktualnom trendu regionalizacije i europeizacije politika u Euro¬pi, pod čim je mislio na prekogranično povezivanje regija i EUizaciju tzv. domaćih politika u članicama EU. To je ilustrirao primjerom suradnje francusko-njemačkih regija koja je, logično, intenzivnija nego što je suradnja neke francuske granične regije s francuskim regijama u unutrašnjosti. Prosto ove i ovakve granične regije imaju više zajedničkih interesa koji ih povezuju nego regije koje se nalaze u istoj državi. Toga moraju postati svjesni i lideri u BiH, poručio je Juratović, jer je činjenica da zemlje zapadnoga Balkana ponajviše trguju međusobno, otkud je i logično da rade na poboljšanju međusobnih političkih odnosa. Svi u načelu shvaćaju, kako u BiH tako i njenom susjedstvu, da im je institucionalna budućnost u Europi, ocijenio je Juratović, ali bi se morali istovremeno truditi da kroz izgradnju ekonomije i infrastrukture upravo u regiji stvaraju pretpostavke za mir i svoju budućnost.

Uvjerljivo najinteresantnije su bile Juratovićeve njemačko-zapadnobalkanske paralele. „Njemačka se 1945. godine oslobodila fašizma, ali se od nacionalizma dugo godina nije mogla osloboditi“, Juratovićeva je rečenica kojom kao da je opisivao i ovovremenu situaciju u Mostaru i cijeloj BiH. Uostalom, njemu je beskrajno jasno da se razaranja BiH i danas nastavljaju samo u nešto drukčijem obliku nego u ratu. Govorio je, ipak, naglašeno optimistično o promjenama u regiji zapadnog Balkana, počev od Hrvatske u kojoj se dešavaju izvanredno značajne kulturološke promjene na kompletnoj hrvatskoj političkoj sceni. „U Hrvatskoj se rađa novo društvo koje je maklo Sanadera i proizvelo Josipovića“, formulirao je na svoj originalan način Juratović, po čijem osjećaju se u cijeloj se regiji lagano izlazi iz „kolektivističkog koncepta“ i „počinje razmišljati o budućnosti“. Sve se ove promjene na bolje događaju, po njegovom razumijevanju, pod uticajem „europeizacije“ domaćih politika, pojava uostalom koja je bila karakteristična i u drugim zemljama tijekom njihova približavanja i pristupanja Europskoj uniji.
III
Moje neskrivene simpatije prema Josipu Juratoviću ne potječu – priznajem – tek iz ovog susreta nego su još iz vremena dok sam boravio u SR Njemačkoj, kada su nam naši zajednički prijatelji omogućili elektronski kontakt iz kojeg je niknuo razgovor objavljen u božićna i novogodišnja vremena 2007./2008. godine i u beogradskom Danasu i u sarajevskom Oslobođenju. Tada nisam mogao, naravno, ni slutiti da ću se dvije i pol godine kasnije naći u ulozi njegova domaćina na Filozofskom fakultetu Sve-Mo. Ovu sam ulogu dobio, pak, iz razloga što je nadležna osoba na FF-u za kontakte VIP-gostiju, kolega profesor dr. Iko Skoko imao neodložive obveze u upravi Hercegovačko franjevačke provincije BDM kao „definitor“, ili, govoreći svjetovnim jezikom, jedan od savjetnika ili članova vlade HFP-a. Iskoristio sam, dakle ovu prigodu kako bi gospodina Josipovića zamolio da izvidi u kontaktima s nadležnim njemačkim vlastima zašto se i u Berlinu potcjenjuje hrvatska sastavnica u BiH, zašto se, primjerice, samo u Banjaluci, a ne i u Mostaru, otvorilo odjeljenje sarajevske podružnice Goethe instituta? Zamolio sam ga, također, da prenese nadležnima u Njemačkoj službi za akademsku razmjenu (DAAD), molbu za pomoć studentima i profesorima oba mostarska sveučilišta u formi studijskih boravaka i/ili pomoći objema polupraznim sveučilišnim knjižnicama. Kolega Skoko mi je kazao u međuvremenu da je i on zamolio Juratovića za pomoć oko dolaska u Mostar lektora za njemački jezik.

Neposredan povod za naš spomenuti razgovor od prije dvije i pol godine je bilo osnivanje Parlamentarne grupe za BiH u Bundestagu. Pitao sam ga tada, dakle, o kakvom se to političkom signalu iz Berlina radilo i radi, a Juratović je odgovorio: «Činjenica da se državama zapadnog Balkana nudi perspektiva za što brzi ulazak u Evropsku uniju zahtijeva i intenzivniju suradnju zemalja Europe s ovim državama, pa tako i Njemačke i Bosne i Hercegovine. Do sada je u Bundestagu BiH imala samo ’specijalnog izvještača’, koji bi, s vremena na vrijeme, informirao njemački parlament o situaciji u BiH, pa se pokretanje rada ove grupe i može tumačiti kao ‘politički signal’ Berlina prema BiH. Do sada su, inače, od svih zemalja bivše SFRJ samo Slovenija i Hrvatska imale ovakvu parlamentarnu grupu, dok preostale zemlje Zapadnog Balkana, Albanija, Makedonija, Srbija i Crna Gora, ostaju i dalje u tzv. mješovitoj grupi njemačkog Bundestaga za jugoističnu Evropu.» Za BiH je, po njegovom razumijevanju, ovo trebalo značiti poboljšanje, jer se „suradnja izmedju dviju zemalja ne odvija samo na nivou vlada već i na nivou parlamenata, dakle kontrolnog organa vlade, što nije samo doprinos jačanju demokracije već i otvaranje mogućnosti intenzivnije suradnje pojedinih stranaka na europskom nivou.“

Ovomu se mora, nažalost, dodati da je i ovaj instrumentarij Bundestaga nedovoljno iskorišćen u samoj BiH za europeizaciju bh. politike. Nijemci, uostalom, više i ne skrivaju da su razočarani jalovim nadmudrivanjem bh. politika, tim opetovanim bh. autizmom, pa su na nedavni tobožnji summit EU-zapadni Balkan poslali tek nekog „višeg državnog službenika“. Tadašnji Juratovićev interview je izazvao – da se gorko našalim – gromoglasnu šutnju u redovima bh. političara, između ostalog jer ih Juratović nije štedio. „Možda nije korektno ocjenjivati rad mojih kolega kod kojih moram poštivati činjenicu da su na demokratski način dobili povjerenje svojih birača“, kazao je Juratović, „no, ipak, se ne mogu osloboditi pitanja koje bih uputio prije svega onim kolegama kojima su puna usta takozvanih nacionalnih interesa. Kakva je to politika jedne države, koju bi – pored tog silnog patriotizma – odmah, kad bi moglo, polovica njenih građana napustilo? Drugim riječima, nemam osjećaj da pojedini kolege pogađaju političke teme koje stvarno interesiraju građane BiH. Naprimjer, riješenja pitanja visokog obrazovanja, ekonomskog razvoja i socijalne sigurnosti, a da ne govorimo o funkcioniranju pravne države ili, pak, izgradnji ekološke svijesti. Uostalom, to su pitanja koja je nemoguće riješiti na etničkom principu ili vjersko institucionalnom planu, a koja su neophodna za ulazak u Evropsku uniju…“
III
Nastojao sam vam, dakle, što vjernije predočiti poglede i mišljenja Josipa Juratovića, rođenjem Hrvata, po izboru Nijemca i Europljanina, par excellence prosvijećenog čovjeka koji se u ovovremenom germanskom u osnovi zdravom ambijentu uzdigao u politički establishment zahvaljujući vlastitom radu i samobrazovanju. Odlučujući se za ovaj težak tekst pun važnih poruka držao sam se one neoborive mudrosti da nam je „učiti od Nijemaca“. A ako je to već tako, onda bi trebalo biti lakše uz pomoć takoreći „našega Nijemca“. U vezi s njegovim zanimljivim životopisom Juratović mi je, inače, kazao: «Rođen sam 15. siječnja 1959. godine u Koprivnici, godine 1968. je moja majka otišla u Njemačku, a ja sam odrastao kod bake u Hrvatskoj. Poslije završene osnovne škole u Koprivnici i udaje moje majke za Nijemca Manfreda Hofschulza, otišao sam i ja 1974. godine u Gundelsheim, u Njemačku. Poslije odsluženog vojnog roka u Zaječaru oženio sam se 1981. godine medicinskom sestrom Christinom Dittrich i imamo troje djece – Stephana (1984.), Michaela (1986.) i Katharinu (1993.). Po osnovnom obrazovanju sam auto-mehaničar, radio sam i kod Opela i kod Forda, ali sam se najduže zadržao, i to od 1983 . do 2005. godine, u AUDI-ju (sedam godina u lančanoj proizvodnji, potom devet godina kao koordinator za razvoj radnog procesa i pet godina kao profesionalni član Zaposleničkog vijeća). Od 2005. godine sam u Bundestagu, član sam odbora za rad i socijalna pitanja i odbora za europska pitanja, potpredsjednik sam Njemačko-bosansko-hercegovačke parlamentarne grupe, a član sam i Njemačko-hrvatske i Njemačko-slovenačke parlamentarne grupe…»

U vezi s budućnošću BiH je kazao: «Mahatma Gandhi je rekao da svaki narod ima onakvu vlast kakvu zaslužuje, ja bih dodao onakvo društvo kakvo sam gradi. Društvo u kome svako samo svoj lični interes gleda, državu posmatra kao samoposlugu, za sve se služi mitom i vezama, a zakone zaobilazi gdje god može, gotovo nitko ništa osobno ne doprinosi da bi država profunkcionirala, nema šanse za bilo kakvu regionalnu integraciju, a o EU da ne govorim. Dakle, budućnost BiH ovisi uglavnom o svijesti njenih građana i spremnosti aktivnog učešća pri izgradnji društvenog uređenja, i to svakog pojedinca po svojim sposobnostima. Pogotovo mladima treba reći da nema materijalne sigurnosti bez uređene države, a odgovornost za to moraju preuzeti sami. A do cilja, pak, će doći samo ako svoju energiju koncentriraju na jedinstvene interese umjesto da se međusobno inate i time gube dragocjeno vrijeme ukazivajući na međusobne, za moderni svijet nebitne, nacionalne i vjerske razlike. Samo na taj način može i međunarodna zajednica biti od stvarne pomoći“. Pa, ipak, poručio je Juratović: „U mnogobrojnim susretima s našim ljudima širom svijeta sam ustanovio da je mnogima nacionalizmom zamračen mozak, ali zato još zadugo nisu srca. To mi daje vjeru da najveće blago Bosne i Hercegovine, njeni građani, mogu i drugačije i da im je sa pravom mjesto u redovima modernih naroda Europe. Bosna i Hecegovina je dio Europe, bolje rečeno Europa u malom, i najbolji primjer prošlosti i budućnosti Europe. Zato su svi prijatelji Europe istovremeno i prijatelji Bosne i Hercegovine i žele jaku i samopouzdanu Bosnu i Hercegovinu na koju će svi njeni građani moći biti ponosni i u njoj sretno živjeti. Baš zato nam mora biti obveza da zajedno što prije stvorimo uvjete kako bi se to čim prije institucionalno potvrdilo“. Ovomu se, doista, nema ni što dodati ni oduzeti …

Mostar, 11. lipnja 2010. godine

Preneseno sa http://depo.ba/_blog/?p=1052