Zlatna medalja – UPI ‘74

Polovinom sedamdesetčetvrte prošloga vijeka, UPI Sarajevo je organizovao UPI FIS 74. radničke sportske igre, u Rogatici, druge po redu. Naravno, i mi iz RO “Majevica”Srebrenik, kao i druge Radne organizacije, počeli smo sa pripremama. Kao predsjednik Omladinske organizacije, ja…i ispred Sindikata, Jaško, bili smo zaduženi da trknemo do Tuzle, i nabavimo potrebnu opremu.

U dogovoreno vrijeme, nema Jaška. Provjerom, saznam da je već otišao…sam. Ono malo, radi mladalačkog “muljanja”, znali smo. Elem daklem, zovu mene sutradan ujutro da dođem, i vidim opremu. Im'o sam šta i da vidim: kupio Jaško raznobojne dresove – bijelih nešto, malo zelenih, malo sa zelenim šarama na bijeloj podlozi…Nešto dugi rukav, nešto kratki…a bi i trofrtaljki. Sve vuna. Crne gaće, sa strane opšivene bijelom trakom, i “rasječene”…one što smo mi u ono vrijeme nazivali – bokserske. Nešto trenerki, takođe…raspar. Vidljivo iz aviJona, sve reslovi na rasprodaji, al’ nejse…(Bogami, faktura dođe pravo paprena).

Došli u Rogaticu. Rasporedimo se po privatnim kućama, i dođemo na jedan teren, od njih više, da igramo prvu utakmicu. Posmatramo. Ostali obučeni po peesu, kao da su iz Engleskih klubova. Milina ih gledati. Prednjačili su oni izSaraj'va, Gračanice, Vlasenice, Gradačca…Prva utakmica protiv Vlasenice. Publika navija za ljeVše…a nas već prozvaše seljacima. Pih…sa bokserskim gaćama, i raznobojnim kangar dresovima. Ali…fudbalski, mi njih glatko, i laHko, sa 4:1 izbacismo iz daljeg takmičenja. (Ta utakmica mi je posebno ostala u sjećanju radi jednog detalja: naime, u jednom duelu…jednom starijem gospodinu ..(tada drugu), nehatom, glavom u bradu, izbio sam dva zuba. Mada smo i poslije utakmice o tome pričali, iako se i ne ljuti, meni neprijatno i dan-danas).

Nakon dva-tri sata, nova utakmica. Sarajevska Pivara. Izadoše ljudi ko anđeli lijepi, i lijepo obučeni. Loptom vladaju ko pismen olovkom. Prosto je sakriju. Njaki Mujo, crnalija ..zgodan čaršijski tip, uzme loptu, “sakrije je”…kad mi progledamo, ona u mreži. Četvrti minut, Mujo nas “podera”, sa tri gola. O:3. Sramota. Mehmedalija Lješčanin, dobar inače igrač, koji je bio zadužen za Muju, priblijedio ko krpa. Pjene ga obuzele. Veli, je ne mogu više. Boli me stomak. I mi onda uzmemo tajm-aut. ( I tada je postojalo to pravilo). Zamijenimo Mehmedaliju, a Sveto Vuković, moj veliki jaran, se sam javi da čuva Muju. Hrabra odluka.

Neda Sveto Muji primit’ loptu. Malo guranjem, malo blagim štipanjem…em, mi držimo rezultat, zadovoljni, jer smo mislili da ćemo popušit’ katastrofu. U tom novom nadmudrivanju, ja nekako izmuljam jedan gol. Nismo se ni radovali. Ko, velimo, neka bar nije sa nulom. Čeka se kraj, al’ imamo korner sa desne strane. Odlazim da ga izveden. Gotovo svi igrači, iz obje ekipe, stvaraju gužvu pred protivničkim golom.. Pogledam, a Medo Ramić…koga smo zvali Truhlo, ide od centra i desnom rukom se udara u prsa, i pokazuje mi da njemu nabacim. Tako i bi. Podigoh loptu, i bacih je na nekih desetak metara…a Medo natrča, i ..glavom, zakuca je u “devedesetku”. Niko, pa ni njihov golman, ni trepnuli nismo. Tada smo se baš pravo radovali.

U drugom poluvremenu, njihov
Mujo…ko prije i naš Mehmedalije, priblijedi, pa pozeleni, ko hoće da umre. Neda mu Sveto oka otvorit’. Izađe Mujo. Zamijeniše ga, a mi…nekako, pred sami kraj, izjednačimo na 3:3, golom Rame Kovačevića. Penali. Sveto maši. I on problijedi. Usta mu se osušiše. (Sjećam se vrlo dobro, kao da je juče bilo, da sam pomislio da je velika nepravda da, poslije svega, tragičar bude baš Sveto). Ali, hvala dragome Bogu, naš golman Refik Hasanović odbrani penal. U dodatnoj seriji, niko ne smije da puca. Ma…ja ću. “Bub”, i gol. Njihov maši…Kakvo veselje…!

Naveče, u nekoj kafani sa fontanom, slavimo. Došli su nam “u goste” naši rukovodioci, kao “pojačanje”. Ma…niko ne misli na sutra, i novu utakmicu. “Seljaci” su osvjetlali obraz. Pijemo. Ne…već ločemo! Pucaju flaše po fontani koju smo, već, nazvali “pršulja”. Niko se ne ljuti. Plaćamo. Kad pukne boca od mineralne, kao da je bomba. I tako, do kasno u noć.

Sutradan, gle čuda – jednu ekipu iz Gračanice, najljepše obučenu, dobijemo glatko sa 2:0. I slijedeću…neku ekipu iz, ili od Zenice, (naknadno sam se sjetio, ne iz…ili oko Zenice, već iz Sokolca), dobijemo sa 3:1.

Finale…!!! Trgocentar, Gradačac. Komšijski derbi.

Zvjezdan upeko, a mi “vuneni”. Ne stižemo ni da se izdrpamo, a svrbi doneba. Meha, Lipicaner, Čupina, Alija…sve gradska “Zvijezdina” igračija, prepotentno i podcjenjivački se zagrijavaju. Drže nas preko gubica. Ali…ono uvijek neizbježno, ovoga puta i učinkovito, ne bi kako oni htjedoše. Asfalteri, kako su se samoprozvali, ovoga puta dobiše gibiru po mjeri…2:0 za “Seljake” u vunenim dresovima. Strijelci, Kemal Nurkanović, i Ramo Kovačević.

Slavlje. Veselje. I televizija. Od 52. prijavljene ekipe, prvo mjesto osvaja RO “Majevica” Srebrenik…najlošije obučena ekipa.

I Zlatna medalja, na slici, koju i dan-danas zadovoljno, i ljubomorno čuvam. (Istina, malo oštećena zubom vremena, ali i ona, i ja, još živimo…i “novom” vremenu svjedočimo o onome što je nekad, dok smo ludovali – bilo, a zaboravilo se nije).

Autor: Kemal Nurkanović

Pogledaj i ovo

Dzafer Hogic

Ulica Džafera Hogića – Javna inicijativa

Džafer Hogić je sigurno jedina osoba na području Srebrenika koja je dala ogroman doprinos i kulturnom i privrednom i društvenom i sportskom razvoju Srebrenika. Zahvaljujući njegovoj inicijativi i radu tu na ovom području između Drenika i Ormanice imamo mali gradić i danas ovog našeg gradića ne bi bilo ni na mapi da nije bilo Džafer Hogića i njegove inicijative gdje će se graditi opština Srebrenik.