Šta suštinski stoji iza nezadovoljstva građana u Srebreniku?

Piše: Izudin Kešetović, prof. dr.

Na pitanje : „Šta se krije iza nezadovoljstva građana u Srebreniku ?“,¸koji sve više poprimaju organizovanu i artikulisanu društvenu grupu, teško se može sažeti odgovor u nekoliko riječi.

Cijela situacija izgleda nepovezana , ali očito da se radi o dubokim korijenima nezadovoljstva.

Vrijeme burnih dešavanja je daleko iza nas. Ona sporadična , preme mjerenju onih kojih mjere jačinu potresa, desilila su se u februaru 2014. godine . Iza nje je slijedila prirodna katastrofa čije posljedice teško možemo dokučiti.

Nameće se logično pitanje „Gdje se javljaju pukotine u bh društvu?“

Slijed pitanja ide dalje : „ Zašto se upravo to dešava u Srebreniku i Tuzli sa širom okolinom?“

I na kraju : „ Zašto su nosioci bunta – Srebrenik je naš , najuporniji ( posljednji prosvjedi održani su 15. 07. 2014. godine ) ?“

Odgovor na prvo pitanje možemo dati u navođenju dva autoriteta iz oblasti ekonomske misli.

Direktor ekonomskog instituta iu Bijeljini, prof. dr Aleksa Milojević, uspostavlja dijagnozu i nudi rješenje.

Dijagnoza je „Stekli smo istorijski prevaziđenu sitnosopstveničku svojinu i pojedinca kao krajnje nekvalitenog vlasnika, pod kojim teretom privreda propada, bez nade za oporavak. Da bi se krenulo naprijed potrebno je ukloniti ove terete.

Rješenje je „ u ponovnoj privatizaciji, reprivatizaciji. Greška privatizacije se mora ispraviti. Potrebno je da putem nove privatizacije podjele dođemo do masovne dioničarske svojine građana i radnika, i na toj osnovi do skupštine akcionara kao najkvalitetnijeg vlasnika. To su osnovi na kojima Zapad zasniva svu svoju ekonomsku uspješnost. Masovna dionička svojina je najviši nivo u razvoju privatne svojine. Bez osvajanja tog oblika svojine nema ekonomskog napretka Bosne i Hercegovine. Na osnovi masovne dioničke svojine izrasla bi malobrojna krupna, najkrupnija, prije svega industrijska preduzeća za koja bi se zakačili grozdovi srednjih preduzeća, kao društava sa ograničenom odgovornosti, i brojnih malih u privatnoj svojini. Dobili bi vlasničku i veličinsku strukturu u privredi kakva je na Zapadu.“

Profesor Milojević spravom ističe da je potrebno promijeniti model i zaustaviti opću krađu javne imovine ( od neplaćanja poreza do prisvajanja imovine). Sve političke „ svađe“ u Bosni i Hercegovini se svode oko toga ko će pokrasti ostatak ogromnog dijela imovine i postati još bogatiji.

S toga protest građana je protest protiv općeg trenda pljačke i devastiranja države. Ona se ogleda u trivijalnim oblicima raznih prinadležnosti u obliku naknada do uspostavljanja podaničko – činovničke strukture koja je „ plaćena“ da na izborima potvrđuje moć vlasatodržaca.

Svoj skepticizam iznosi profesor sa Ekonomskog fakulteta u Beogradu , dr Jovan Dušanić , koji tvrdi :

„ Ekonomske reforme smo bazirali na neoliberalnom programu ( takozvanom Vašingtonskom dogovoru) razrađene od MMF-a , Svjetske banke , Ministarstva finansija SAD-e i USAID-a ) koje su se sprovele u interesu svjetske oligarhije i krupnog kapitala, te jednog uskog kompradorskog sloja koji se formira u zemlji, a koji je vodio brzom urušavanju ionako slabašne srpske privrede. Ovim programom Srbiju , kao i uostalom i druge postsocijalističke zemlje, trebalo je lišiti vlasništva nad resursima kojima raspolaže i dovesti je u takvu dužničku zavist ( dužničko ropstvo) da bude bespregovorni poswušnik poslušnik moćnih i bogatih , a ovaj prostor tretira , pre svega, kao izvor jeftine i obespravljene radne snage , te tržište za proizvode i bankarske usluge zapadnih zemalja. Posljedice takve politike su očigledne : urušena ekonomija, visoka nezaposlenost , ogromna zaduženost….“

Odgovor na drugo pitanje : „ Zašto se upravo to dešava u Srebreniku i Tuzli sa širom okolinom?, naizgled lahko a teško.

Slijed dešavanja pokazuje da su sredine koje su najduže bile izložene kriminalu i destrikuciji bivaju najteže socio- ekonomski pogođene.

Za Srebrenik bi se moglo uslovno reći da je imao znatne ekonomske pogodnosti u ratnom i neposredno poratnom periodu. Spoljna refleksija takvog stanja je građevinska ekspanzija i stvaranje srednje bogatog sloja, za bh prilike. U svakom slučaju sve bi se moglo svesti u okvire zakonitosti razvoja postratnog perioda gdje je „ nekom rat bio brat „ i gdje su se stvorile oligarhije i centri moći. Dubina krize koja je uslijedila od 2009. godine ostavila je vidnog traga na ekonomsko stanje ,demografsko i ekonomsko ; lokalnoj zajednici u ekspanziji . Rastrošnost lokalne vlasti i „ simuliranje“ političke moći u dvije najveće političke stranke ( koje su se mijanje na vlasti ili bile zajedno : javno ili tajno) , dovelo je do finansijskog kolapsa. Opštinsko vijeće na čelu sa načelnikom očito da nije imalo odgovor na izazov novog vremena u posljednje dvije godine. Gubitak kredibiliteta vlasti izazvalo je i nezadovoljsvo građana,ali i samih sudionika dešavanja februarskih plenuma koji u kontinuitetu djeluju sve do danas.

Stanje u Tuzla i šire je znatno komleksnije . Trenutna slika se najbolje ogleda u dešavanjima koja su fingirana od strane centara političke moći koje su zakonodavnoj vlasti ; a prividno su obavljene promjene u izboru kvazi ekspertne vlade. Rezultati su pogubni , sa tendencijom sve dubljeg propadanja. Opća devastacija javnog sektora se odražava na stanje bezbjednosti i pravne sigurnosti , obrazovanja, zdravstva i socijalne politike.

Treće pitanje „ Zašto su nosioci bunta – Srebrenik je naš – , najuporniji ( posljednji prosvjedi održani su 15. 07. 2014. godine ) ; moguće je naći u prethodna dva odgovora. Politička moć se stvara kroz sistem privilegija ili tzv. političke klijantele. Onog trenutka kada je se smanjila ekonomska , a prije svega finansijska moć, smanjila se i mogućnost „ amortizacije“ nezadovoljstva kroz sistem alimentacije onim koji su bili nezadovoljni u raspodjeli iste. Srazmjer raspodjele je u principu funkcionisao na nepravde , tako da su jedni uzimali mnogo a drugi malo. Sada kada nema“ malo“ ili „ minorno“ za egzistenciju ranije klijantele , nezadovoljstvo je dvostruko. Prvo, zato što su oni koji su uzimali mnogo uvećali su svoje bogatsvo tako da sami mogu finansirati svoju političku poziciju: stalne pozicije na izbornim listama za koje i dalje glasa njihova klijantela. Drugo, oni koji su dobijali „ mrvice“ vide da su izmanipulisani i da su ostali ekonomski nezbrinuti i socijalno ugroženi.

Trenutno stanje , ekonomsko i političko, ide na ruku i jednim i drugim. Prvi , koji se osjećaju moćni i koji uspješno manipulišu gube finansijsku potporu iz novca javnog sektora. Ostaje im jedini način da finansiraju održavanje svojih političkih i ekonomskih pozicija iz vlastitih izvora. Rezultat , ovog stanja se u ekonomiji naziva oportunitet troška ili stopa graničnih troškova. To znači , ako se isplati održavati političku moć tada će se u istu investirati i privatnim novcem jer je prinos koji se dobija kroz direktna i indirektna primanja, nadmašuju troškove. Ovakvo stanje ima izgleda da još funkcioniše kako se kriza sve više produbljava. U jednom trenutku mora se izjednačiti „ gornji i donji“ pritisak , što može izazvati „ kolaps“. To je pravilo i kod organizma kada se radi o srčanom donjem i gornjem pritisku i u društvu kada se radi o onim koji su enormno bogati i onih koji su ispod granice siromaštva i čija je egzistencija ugrožena .

Vremenska dimenzija procesa koji se dešavaju u bh društvu je također bitna. Kako smo u posljednjoj godni kada će mo napuniti 20 godina od Dejtonske BiH, ostaje nam da vidimo šta nam 2015. godina donosi. Očito da je ova 2014. godina, za većinu izgubljena, osim onih koji će sjesti u oktobru 2014. godine , u sedlo vlasti . Svi su izgledi da će biti . „ Sjaši Kurta da uzjaše Murta“. Oni, koji će učestovati na izborima , glasanjem ili neglasanjem ostaje da izvrše što jači pritisak na promjene koje bi trebale da uslijede u narednom periodu. Promjene su jednostavne i sadržane su u osnovnim principima koji su univerzalni:

—  ODGOVORNOST ,

—  TRANSPARETNOST,

—  POŠTENJE,

—  PRAVEDNOST.

Odgovornost je proces kojim se postiže da subjekti javnog sektora i pojedinci unutar njih odgovaraju za svoje odluke i aktivnosti, uključujući i upravljanje javnim sredstvima i sve aspekte učinka, te da u tom pogledu podliježu odgovarajućem vanjskom ispitivanju. To se postiže ukoliko sve strane jasno shvataju svoje odgovornosti i ukoliko su jasno definirane uloge i jake strukture vlasti. U suštini, odgovornost je obveza da se opravda pruženo povjerenje.

Princip transparentnosti odnosi se na otvorenost vlade prema njenim građanima. Dobro upravljanje uključuje odgovarajuće objavljivanje ključnih informacija, kako bi svi korisnici informacija imali neophodne podatke o implementaciji politika, programa i aktivnosti vlade.

Princip poštenja odnosi se na očekivanja da javni zvaničnici djeluju pošteno, imajući u vidu da troškovi sprovođenja socijalnih, ekonomskih i drugih politika vlade mogu biti visoki i predstavljati značajno opterećenje za porezne obveznike. Posljedica nepridržavanja ovog principa može biti gubitak povjerenja građana u vladu i njene institucije

Princip pravednosti odnosi se na pitanje koliko pravično i nepristrasno vladini zvaničnici koriste javni novac i moć koju su im građani povjerili. Gubitak javnih sredstava, korupcija, loše upravljanje i pogrešna upotreba moći vlade mogu se negativno odraziti na obveze vlade i pružanje usluga građanima