Suljagića konak u Špionici kod Srebrenika

Suljagica kuca - Spionica - Srebrenik

Suljagića konak u Špionici kod Srebrenika

IZET PERVIZ - www.stav.ba

Nekada je na čardaku Begove kuće kadija donosio presude, a njeni posljednji stanovnici Jusuf i Hava odgojiše u njoj osmero djece.

Prema Suljagića konaku, tu, u Špionici kod Srebrenika, probijaš se kroz gustu šikaru spletenu od trnja koje ti se zabada po laktovima, od šiblja koje te nemilosrdno šiba po licu, od kupinovih mačeva koji te bodu sa svih strana i, kao da te žele spriječiti, vuku te za nogavice, nazad! Dobrano išamaran granjem, sav u znoju i sav izgreban, ti na sav glas proklinješ našu tronarodnu nezainteresiranost za baštinu, za tragove predaka na prašnjavim drumovima historije, i onda, othukujući, zahvaljuješ se što je tako da većinu nacionalnih spomenika u Bosni čine džamije, crkve, sinagoge, tekije, manastiri, jednom riječju, vjerski objekti, jer vjerske zajednice vode sustavnu brigu o njima, a kako su to i najozbiljnije firme u savremenom bosanskom društvu, kako to voli reći jedan lucidni franjevac, one po običaju ne kubure s novcem pa ni kada je riječ o obnovi ili restauraciji ili održavanju objekata u njihovom vlasništvu proglašenih nacionalnim spomenicima.

Objektima koji imaju sreću da se neko o njima brine mogle bi se dopisati i mnoge austrougarske zgrade koje još imaju upotrebnu vrijednost, ali i onih nekoliko nacionalnih spomenika koji nisu džamije, a ipak pripadaju naslijeđu iz doba osmanske uprave. Ovu drugu grupu uglavnom čine mostovi i njihova obnova finansirana je iz Ankare. Ostali nacionalni spomenici nisu ovakve sreće, o njima se briga vodi sporadično, zavisno od grada do grada. U posljednjih desetak godina u bosanskom tronarodnom društvu, zaglavljenom u nacionalnim romantizmima, drastično se pojačalo zanimanje za srednjovjekovlje. Tako je, zahvaljujući mnogim udruženjima građana, sve više lokalnih sredina u kojima se shvata značaj srednjovjekovnih gradova, dvoraca, kula i utvrda. Kao svijetli primjeri ovog trenda, javljaju se Podzvizd kod Velike Kladuše i Visuć-grad pored Drvara, o kojima su građani preuzeli brigu i oslobodili ih šiblja i popločali do njih puteve. Isti trend javlja se i oko stećaka otkako su upisani na UNESCO-vu listu svjetske baštine.

U najtežem položaju su kuće iz osmanskog doba i neki privredni objekti iz vremena Austro‑Ugarske čija je upotrebna vrijednost davno iscurila. Većina tih kuća nalazi se u privatnom vlasništvu i nasljednici nekada važnih porodica ili nemaju novca ili nikakve želje da ih poprave i urede. Mnoge se nalaze u takvom stanju da se jedva drže uspravno, pa i ako pokleknu i sruše se, niko se neće zabrinuti. Nedavno se rastočila Šeranića kuća na obali Vrbasa sred Banje Luke i niko se nije zabrinuo. Niko se nije zabrinuo ni kada se pod teretom snijega srušio Zildžića ljetnikovac na Vrelu Bosne, ni kada se survala Hadžišabanovića vila na Palama, ni kada se usred Sarajeva, ponad Bentbaše, sa zemljom sastavila Hastahana, prva bosanska bolnica, a prvu električnu centralu, koja je desetljećima stajala na Skenderiji, podbočena skelama, po svoj prilici su namjerno srušili jer je smetala investitorima, budućim veleljepnim hotelima i grandioznim tržnim centrima. Niko se nije zabrinuo ni kada su, vjerovatno iz istih razloga, srušili Vanekov mlin u Bijeljini, ni kada su iskipali stećke na Pavlovcu ponad Lukavice pored Sarajeva, ni kada su... da vrisneš od očaja.

image

Otkud toliki nehaj prema naslijeđu, pitaš se po ko zna koji put dok se probijaš Suljagića kući; ona se jedva nazire, sva je zarasla i niko joj se nije prikučio godinama. Ista ovakva slika može se vidjeti i sred Fojnice, tamošnja musafirhana naprosto truhne i raspada se pred očima Fojničana; usred Blagaja od Kolakovića kuće ostali su samo tragovi temelja koje proguta zemlja i hrpa kamenja; Karađozov hamam, prepolovljen, nadrasle su kupine i vise odozgo kao đavolovi praporci... Zašto barem nasljednici, ako neće država, ne vode brigu o ostavštini svojih direktnih predaka, pitaš se, a sa svih strana napada te trnje. Na pamet ti pada Alagića kuća u Cazinu, njeni vlasnici drže je u solidnom stanju, barem joj krov poprave da ne prokišnjava, a u unutrašnjosti čuvaju namještaj i kilime i pokućstvo i prostirku.

Pozderci, još jedna cazinska porodica, čija kuća se nalazi dvjestotinjak metara dalje, na obali Čajinog potoka, davno su prodali svoju kuću općini i tek danas, nakon što je sva opljačkana i izneseno iz nje sve što je vrijedilo, a ona godinama propadala, gradske vlasti dotjerale su mašine i krenula je obnova. U Puračiću pored Lukavca, Hasan, potomak Čamdžića, uložio je zaostatke od penzije da bi opravio krov Čamdžića kuće, a istovremeno na novoj kući u kojoj živi nema fasade. Pa zašto ovdje, u Donjoj Špionici, potomci Suljagića, makar ne raskrče šiblje i kupinje, zašto barem travu ne pokose?

Zar ovdje ne leži čist primjer onoga što si na početku govorio. Donja Špionica jedno je od rijetkih sela u Bosni koje se može pohvaliti s dva nacionalna spomenika. Tek nekih tristotinjak metara od Suljagića kuće nalazi se stara džamija. Ne samo da je u upotrebi i da je sve u njoj funkcionalno već se vodi svakodnevna briga o ovom nacionalnom spomeniku. Ondje si zatekao radnike koji su tovarili skele. Oni ti kazuju da su renovirali munaru, odnosno zamijenili nekoliko drvenih šindri kojima je pokriven šerefet. O džamijama, dakako, ima ko da vodi brigu. O Suljagića konaku niko neće, ni onaj ko je zakonom zadužen, ni onaj kome je zaduženje palo kao nasljedna obaveza.

S puta s kojeg je nekada vodio ulaz u avliju, Suljagića konak se uopće ne vidi. Do njegove polovine zatvara ga gusta živica koju godinama niko nije podšišao, a gornji dio i krov kriju razgranale krošnje voćaka koje desetljećima nisu obrezane. Sve je podivljalo. Nazire se tek dio krova pušnice, koji, sasvim isheren, stoji oslonjen o živicu i davno bi se srušio i sastavio sa zemljom da mu nije nje; u pušnici bijaše zemljana peć, koju u ovim krajevima zovu babura, a ponad nje bijahu drvene lijese na kojima bi se redale šljive pa bi se sušile u hošaf. A ondje, gdje je nekada bio ulaz u avliju, iz gustiša žalostivo proviruje trovodni krov s polupanim i u mahovinu zaraslim crijepom. Cijela ta pomoćna građevina leži na četiri kamena. Kasnije saznaješ da je to magaza, i još – da stoji ovdje od 1963. godine, kada je kupljena kao korišten objekt i dotjerana ovamo da bi se skladištile jabuke, hošaf, orasi.

Odmah do te šikare u kojoj se krije Suljagića konak nastavlja se pažljivo uređena bašča koja se produžuje u dvorište sred kojeg se uzdiže moderna trospratnica, uređen travnjak, ograda od rosfraja, pokretna vrata, blještavilo fasade. U produžetku, uz glavni put, ista takva kućerina, pokošenog dvorišta, uređena, nova stolarija, nova fasada, novi dimnjaci, sve novo. U dvorištu starac, vitalan, oštri motiku. Pitaš ga kako se može prići konaku, a on ustaje, otvara ogradu, predstavlja se – on je jedan od nasljednika ove kuće, izdanak Suljagića loze, kaže da je njegov sin svojevremeno pisao o staroj kući. Usput kazuje kako je u njoj konačio Omer-paša Latas kada je jezdio Bosnom i svodio Bošnjake u suru. Vodi te pored bašče, uz komšijinu među, pred gustu šikaru iz koje jednim slomljenim prozorom proviruje konak.

Ostalo se ne vidi. Starac ti pokazuje kako da dođeš do ulaza i vraća se, kao da je ovo mjesto ukleto, kao da se može nagrajisati. Uranjaš u trnje, bez zadrške, razgrćeš ga rukama kao plivač u Mrtvom moru. Sav si izgreban kada dođeš do zida, ali tvoja žrtva je uzaludna, probio si se kroz toliko trnje samo da bi ustanovio da je starac pred ovom kućom posljednji put bio tako davno da je zaboravio s koje su joj strane vrata. Vraćaš se kroz šikaru, ispadaš na sunčevu svjetlost, trava ti se izdigla do čela. Ideš okolo, oprezno, kružiš kao da je pred tobom smotuljak u koji su sihiribazi smotali svoje čarke.

Na drugoj strani iz gustiša žalostivo proviruje štala. Između nje i naherene kukuruzane ponovo pokušavaš uroniti u more trnja i oštrih kupinovih ruku. Teškom mukom probijaš se prema jabuci – natkriljuje štalu koju bi vjetrovi zasigurno davno raznijeli na sve četiri strane svijeta da ga ona ne štiti svojom razgranalom krošnjom. Sva se crveni od zrelih plodova, kojima se odavno niko ne raduje. Njima se časte stršljenovi. Oni se pojavljuju kao nova prepreka na tvome putu do ulaza u kuću. Zuje posvuda, a gnijezdo im je pod strehom. Oni su sada stvarni vlasnici ove kuće. Kada si ubrao jabuku i zagrizao je, u sekundi su se trojica stvorila i zazujala ti oko glave. Nenavikli na posjetu, agresivniji su od običnih stršljenova ili barem onih koje si ti do sada sretao. Ne prestaju sve dok se ne oslobodiš jabuke, ali te i dalje prate, sve kao da je začarano.

image

Konačno si nadomak ulaza. Ali tu su se kupine splele do te mjere da je prolaz bez mačete nemoguć. Kao da su odsutnu odbranu od uljeza koncentrirale baš ovdje pred ulaznim vratima. Odustaješ. Dva prozora u visini nogu, ali i oni iznad tebe izgledaju ukleto. Nadovezuju se jedan na drugi, poput očnih duplji bez zjenica. Možda strah starca, koji te doveo pred gomilu šiblja i ostavio pobjegavši, potiče iz ovakvog pogleda. U dubini trnja, iza kukuruzane, zamjećuju se siluete još jedne pomoćne građevine. Mogao bi to biti hambar u kojem se skladištilo žito. Tu, u dvorištu, bili su još i kokošinjac i zahod i bunar kojem je iza kuće vodila jedna kaldrmisana staza omeđena ružičnjacima. Zatvaraš oči i svom silinom pokušavaš da se maštom probiješ kroz vrijeme i barem za tren oživiš ovo dvorište u vremenu kada je ovdje sve bubrilo od života. Ali ne uspijevaš, slike su rastrgane i nikako da ih spojiš u ma kakav smislen prizor.

Vidiš nanule kako odmiču kaldrmisanom stazicom među ružičnjacima i njihanje ibrika, vidiš obezglavljenu kokoš kako se posljednjim damarima tijela pokušava uspraviti na noge, vidiš kvočku za kojom stupaju žuti, crni, grahorasti pilići, vidiš još štošta, ali ništa ne čuješ, ni topot kopita, ni tandrkanje gvozednih kočija, ni glas kočijaša, a vidiš fijaker koji se zaustavlja nasred dvorišta i zategnuta kajasa i otvaraš oči, širom, osjećaš se poput kakve proročice kojoj se budućnost javlja u bljeskovima nepovezanih slika. Osjećaš mučninu. Tvrdoglav, još jednom pokušavaš da se probiješ do ulaznih vrata, vidiš polukružne kamene stepenice, vidiš masivna drvena vrata, rastočena, znaš da su se nekada s unutrašnje strane zasunivala velikim mandalom istesanim od hrastovine. Odustaješ, konačno. Vraćaš se sasvim poražen, ispraćen nervoznim zujanjem stršljenova koji su tako vješto izdubili jabuke da, onako prodivene sunčevim tracima, liče na kakve papirnate lusterčiće.

Kroz konak, ali i kroz njegovu povijest, daleko od trnja i stršljena, prolaziš uz pomoć studije Kuća Suljagića iz Špionice profesora Mirze Suljagića. Ulazi se ispod tipično osmanskog kamenog luka i direktno se dolazi pred dvije sobe. One su formirane kasnije, kada je zatvor koji se nalazio u prizemlju izgubio svaku svrhu, pa su vlasnici između podruma i prizemlja postavili grede i tako dobili gore dvije sobe, a dolje dvije ostave. Zatvor je služio da se u njega bace oni koji na vrijeme nisu platili ušur. Iznad zatočenika bio je samo jedan mali prozor zapečaćen gvozdenim rešetkama. Po pričanju nasljednika kuće, u njoj je nekada zasjedao kadija, pa se u tom kontekstu zatvori pojavljuju kao sasvim logični dodaci – onaj kojeg bi kadija na gornjem spratu proglasio krivim, odmah bi bio sveden niz oštre basamake i stavljen u haps.

Profesor Mirza Suljagić kazuje da je gruntovna knjiga srebreničke nahije prvi historijski izvor koji govori o ovoj kući. U gruntu stoji da je 1887. godine bila u vlasništvu Dželal-bega Efendića, a da ju je deset godina poslije naslijedio njegov sin Džemil-beg Dželalbegović, koji je imao dvije kćeri, Almasu i Devletu. Obojica, i Džemil-beg i njegov otac Dželal-beg, kao i njegov otac, i otac njegovog oca, i tako skroz do izvjesnog Dželal-bega Babića, za kojeg neki Suljagići kazuju da je sagradio ove konake još prije četiri stotine godina – uzimali su od raje ušur. Tu pored kuće, između štale i tora za ovce ograđenog uz samu cestu, nalazio se prostor koji su, sve dok se stanovalo u ovoj kući, zvali gumno. Tako se imenovalo mjesto gdje se vršilo žito, ali i mjesto gdje su seljaci dovozili ušur begovima pa se tu mjerilo na kantaru, na varićaku, i davale potvrde o izmirenim obavezama. Za onog ko ih ne bi izmirio nije bilo milosti, odmah bi bio uhvaćen ispod pazuha i ovuda, pored štale, sproveden na ulazna vrata konaka i bačen u tamnice u koje je kadija slao one koji bi se ogriješili o šerijatske zakone. Ostao bi tu sve dok njegova rodbina na gumno ne bi dotjerala onoliko pšenice, kukuruza, ječma, jabuka, oraha, koliki je bio dug zatočenog i, povrh toga, plaćali su nadoknadu za ono što bi pojeo dok bi ležao u zatvoru.

Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići...

Kćerke Dželal-bega Efendića, Almasa i Devleta, prema pričanju njihovih dalekih rođaka, udadoše se, jedna u Gračanicu za kadiju Muminagića, a druga u Tuzlu. Kuća tad opustje i ostade prazna. Za Prvog svjetskog rata, kada u Bosni zavlada neimaština i glad se razli čak i do berićetnih posavskih ravnica, Almasa i Devleta dogovoriše se i prodadoše kuću braći Mula Jusufu i Husi Suljagiću iz obližnjih Ćehaja. Za njih se zna da su posjedovali deset hektara zemlje i dva vodena mlina, jedan na Špioničkoj rijeci, a zvali su ga Širan, i jedan na rijeci Tinji. Poslije će Mula Jusuf Suljagić kuću prepisati sinu Jusufu i on bijaše njen posljednji stanovnik – živio je u njoj skupa sa suprugom Havom i othraniše oni ovdje osmero djece, šest sinova i dvije kćeri. I njihovo bogatstvo se rastočilo u ratu i vremenima poraća, pa su dva Jusufova sina morala trbuhom za kruhom, sve do Njemačke. Jusuf je umro 1999. godine, a tri godine poslije otišla je za njim i Hava. Otad niko ne živi u ovoj kući i, kako se to kaže, udarene su na nju baglame.

Nesreća Begove kuće možda leži u tome što je nakon Jusufove i Havine smrti nasljeđuje osmero njihove djece. Tek nakon ovog saznanja riječi starca, koji ti je pokazao pristup ovoj kući, postaju smislene. Otvarajući kapiju i osjećajući stid zbog toga što je kuća njegovih predaka u onakvom stanju, golem stid, koji mu je obarao glavu, kazao je: “Što je svačije, nije ničije.” Možda je i zbog tog stida pobjegao i ostavio te pred šikarom koja je sa svih strana zavila Suljagića konake, tu, sred Špionice, pored Srebrenika, grada koji odnosom prema srednjovjekovnoj tvrđavi, jednoj od najsređenijih danas u Bosni, zna kako se vodi briga o nacionalnim spomenicima, pa će – ništa nam drugo i ne ostaje nego da vjerujemo – i za Suljagića konak naći pravo rješenje.

Preneseno sa www.stav.ba

Također provjerite

Projekt opremanja objekata mjesnih zajednica u Srebrenik

Grad Srebrenik započeo je značajan projekt opremanja objekata mjesnih zajednica, čime se po prvi puta …

Uvod u računarske mreže: Korištenje mreža u UNIX sistemima

Uvod u računarske mreže: Korištenje mreža u UNIX sistemima Uvod UNIX sistemi su poznati po …