Za naše čitaoce smo istraživali ko je to prvi rođen u našem gradu, ko se može zvati najstarijim stanovnikom Srebrenika, želja nam je bila pronaći i u čijoj kući je rođen prvi stanovnik, ili da kažemo prvi “domaćin”, te ko se prvi rodio poslije teritorijalnog zaokruženja naše opštine…
Preneseno iz Lista Ševak “676. rođendan Grada broj 3. / februar 2009. Ševak Umjetnička radionica Srebrenik broj posvećen rođendanu Grada “
“Meni je kao porodična predaja ostala priča da su tom mom djedu Hilmi savjetovali, vjerovatno ti inžinjeri koji su radili na projektovanju pruge, da sve proda i kuću gradi tu na Vareškim poljima, jer ju tu nekad davno bila varoš i, eto, opet će bit.
I on je odlučio da posluša te ljude za koje mi ne znamo ko su i šta su i sišao je i tu kuću napravio. On je tu kuću izgradio 1947. godine, tj. izgradili su je ljudi koji su gradili željezničku stanicu, ratni zatvorenici i zarobljenici. To je bila kuća na čardak koja je imala jednu dugu verandu, u dvorištu je bila magaza, a ispred magaze zgrada slanjanske zadruge koja je kasnije adaptirana i u njoj je živio Jovo milicionar.
Ta kuća moga djeda je srušena 1964. godine, a ispred te kuća je bio bunar, tačno na mjestu gdje je prvobitno stajala bista Ivana Markovića Irca. Malo niže je bila prva slastičarna u gradu, ispod jedne žalosne vrbe, kraj koje je bila ograda na kojoj smo mi mladići sjedili i ispraćali rudare i vozove.
U samom raskršću je bio taj čuveni stari hrast koji je sa prolaskom autoputa 1968. godine porušen. Rahmetli Raif Džombić je u crtežu uradio jednu verziju tog hrasta i kada smo je iskomentarisali on nije bio do kraja zadovoljan krošnjom tog hrasta pa je obećao doradu, ali ga je u tome spriječila prerana smrt. Taj njegov crtež je ostao…
U toj kući sam ja rođen maja mjeseca 1954. i to 25. a upisan 28., tri dana poslije. U prvi razred sam krenuo u školu u Ćehajama i putovao sam 4 godine. Učiteljica mi je bila Radojka Dakić, kasnije Ana Ružić. Dok je kuća još bila izgrađena je i gradska kafana. U to doba su naoročito bili popularni partizanski filmovi: Kozara, Kota 505. …i oni su se prikazivali na terasi ispred Gradske kafane, a mi smo s verande gledali.
Mislim da je prvi kinooperater bio Šahbaz Buljubašić, vozio je ruski džip i te filmove prikazivao po selima vukući kinoprojektor. Života je bilo i oko tog hrasta, tu bi Hanumica, pjevačica uz harmoniku, iz Gornje Tuzle, dolazila lokalom kad bi rudarima bile plate.
Tu im svirala, i rudari bi joj platili, a zatim bi neki nastavili piti u Gradskoj kafani. Kod hrasta se inače sjedilo, jer je to bio dosta velik hrast čije su žile
služile kao stolice. Taj hrast je bio sačinjen od pet-šest sraslih debala, a u dnu je bio šupalj. Inače nam je bio simbolom starosti.
U toj kući mog djeda je prvo krenula prodaja čorbe, tu je radio Hilmo Dudin iz Rapatnice, zatim su tu došli mesari Bajro Turbić, Bake i još neki Alosman …
U toj kući je bilo “skretanje” jer ko god bi pošao za Tuzlu ili Brčko tu
bi ostavio poderane opanke, a obuo neku bolju i suhu obuću, pa kad se
vrati opet bi ih obuvao i u njima se vraćao kući.
Turizam i Majevica
Ono što je načelniku prvo sugerisano je to da se zaustavi gradnja na Majevici, jer ako se izgradi onda tu ne može biti onog organizovanog i privrednog turizma. Nisu uspjeli to zadržat, to se i dalje gradilo, a taj idejni projekt je jedno vrlo dobro rješenje za Majevicu. Mi se sjećamo kao djeca da su neki ljudi dolazili ovdje na skijanje iz Vinkovaca, pa su spavali u repatničkom Domu po klupama, ili na nekakvim svojim ležajevima. Mi smo ko djeca išli za njima da vidimo “prave” skije, vezove i štapove. I sad bi tu bilo puno gostiju jer Majevica je prva planina od Šamca, Orašja, Županje, Vinkovaca, Novog Sada, Brčkog… Tu bi trebalo da se organizuje neki konzorcij, društvo koje bi s tim upravljalo. Idejni tvorac tog projekta je rekao da je uglavnom po svijetu vlasnička struktura takvih korporacija, da je općina u manjem dijelu vlasnik tj. ona ustupi te prirodne resurse, a onda manje grupe ljudi upravljaju tim, a gdje god je općina kao društveno-politička zajednica upravljala rezultati su bili vrlo slabi. Jedan od inicijatora tog projekta bio je Hasan Sarajlić.
Još malo sjećanja…
Prvi motor u gradu je imao veterinar, on nas je vozao na motoru, a imao je i prvo auto, fiću. Sjećam se nekog prvenstva u fudbalu i toga da su se utakmice mogle gledati samo na Lipicima. Pa će neki malo stariji ići na Lipike, kao Nedžad Saračević, Nusret Jašarević… Mi, malo mlađi, bi išli za njima kad nas oni ne bi vratili jer su nam govorili da ne možemo do gore doći. Poslije, kad je napravljena baraka tzv. uprava prihoda, onda smo tu gledali televiziju koju je općina nabavila. Sjećam se kada smo gledali posljedice zemljotresa u Skoplju… Mnoštvo svijeta posjedalo po brežuljku ispod Suljagine kuće i gleda u televizijski aparat postavljen na prozor barake…”