Tanka linija Života

Salim Moranjkić…(Sale, ili Romina, kako smo ga zvali), Kemal i Senka Nurkanović.
Motel Park, ili Gradska kafana…godine 1975-e, najvjerovatnije.

Između rođenja i smrti, kako rekoše stariji i mudriji, a moj drug, prijatelj i jaran Ramo Džombić Učo, u jednoj od svojih knjiga “podeblja”, ima jedna linija…a zove se Život. Ili Linija Života. Za nekoga prekratka, nažalost, a za nekoga duga, duga…i preduga, ko neka tervija. Ali, za svakoga, kada je pogleda retroaktivno, iz staračke perspektive, i nostalgično – tanka ko radina dlaka, i kratka ko pužev hod.

Na toj Liniji bidne nam po zasluzi, i kako nam je Svevišnji odredio. Pamtimo, i zaboravljamo. Nešto nikada i ne zapamtimo. Neko više zaboravi, nego što neko…drugi, ikada može naučiti. Individualno. I različito. Onako, kako smo i stvoreni – kao što ni jedna liska, kao ni kap vode nisu isti, tako je i sa nama, ljudima na putu pomenute Linije.

Život nije samo vrijeme koje teče. Život je i režiser toga vremena. Skup logičnosti, zaključaka, anomalija, slučajnosti…lijepih, ali i tragičnog događaja. Krojač po mjeri svakoga.

Ja sam Salima, kako sam nekada prije već pomenuo, upoznao tamo nekih početnih sedamdesetih godina prošloga vijeka. Zajedno, i on, moja mi djevojka…a kasnije supruga Senka, i ja…kao i još neki drugi, bili smo članovi opštinskog predsjedništva omladine – mi članovi, a Salim tehnički sekretar. U mom drugom mandatu, ja sekretar…a Salim, idalje, tehničko lice. Okretan, hoćan ..neumoran – “djevojka za sve”! Družili smo se, i bili nerazdvojni. Spajala nas je IDEJA kojoj smo, oba, bili privrženi ..kafana, koju smo obavezno, i redovno posjećivali, kao i svi ljubitelji dobre kapljice, ili – kako su nas u to vrijeme zvali…Mokra braća. I još mnoge druge stvari.

Mada je bilo nekih stvari oko kojih se nismo slagali…pretežno oko organizacije sportskih ili muzičkih manifestacija, utkanih u kulturološke sadržaje naše opštine, nikada se nismo svađali. Nijednom.

Na postavljenoj slici, ja sam između mog druga Romine, i moje supruge Senke. Koincidenciji, režiji, dramaturgiji…dramskom zapletu, ili nečem “trećem” na Liniji Života, ili čistoj slučajnosti, ja danas zahvaljujem što su me predodredili da idalje, kao za života…i poslije smrti, budem između njih, a zajedno.

Naime, poslije dženaze i ukopa moje supruge, ja sam zakupio…i rezervisao mjesto svog vječnog počinka na gradskom groblju Grabovici, a odmah zatim … par dana iza toga, baš do moga vječnog prebivališta, ukopan je moj prijatelj Salim Romina. Kako nam je bilo lijepo za ovozemaljskog Života, nadam se da će nam, isto tako, lijepo biti i tamo…u vječnosti. U dženetskim baščama, i rijekama vina koje njima teče.

Rahmet i mir dušama njihovim. Kada i ja, vremenom, između njih sklopim oči, i nađem smiraj, zajedno nam…dragi čitaoče, ako te put slučajno nanese, odaj počast…na “svom” jeziku, i tradiciji kojoj pripadaš. Amin…!!!

I hvala…!!!