Ekrem Jevrić “Gospoda”: “Đece mi moje, Selma Bajrami mi je velika konkurencija!”

Kažu da Chuck Norris “zna đe da zna”, ono što ne zna Ekrem Jevrić Gospoda. Oko muzičko-scenskog izraza Ekrema Jevrića se nećemo svi složiti, a rijetki su se odvažili ozbiljno recenzirati njegove uratke.

Međutim, moramo se složiti moramo oko činjenice da je preko 4 miliona ljudi pogledalo originalnu pjesmu “zvijezde Kanade i Amerike” Kuća poso, a tom broju treba dodati i nekoliko miliona posjeta na drugim serverima, plus remiksi, trance verzije, bootleg verzije na engleskom jeziku, remake verzije (Project B-Day 30, Slovenija), grupne i koncertne izvedbe te druge hitove Ekrema Jevrića Gospode, objavljene na njegovom posljednjem albumu.

Prije nastupa u sarajevskom klubu Jež Jevrić je našao vremena za kratko druženje sa grupom fanova, među kojima se našla i ekipa magazina “DANI”. Nakon skoro sata čekanja, na vratima Mediacentra Sarajevo pojavio se on – mršava figura u pedantnom crnom odijelu, sada već prepoznatljivim crnim očalama i kao snijeg bijelim sportskim čarapama. Dočekuje ga aplauz, a on se ponaša kao pojava svjetskog kalibra. “Intervju” koji smo pokušali napraviti naprosto nije otišao u planiranom smjeru, pošto su svi nekako odjednom željeli postaviti poneko pitanje Gospodi. On na sve mirno odgovara, s prostodušnošću tek dovedene mlade, možda bi rekli u Ekremovom zavičaju, koji je neodređeno smješten na sjever Crne Gore, mada su Jevrići porijeklom iz Peći. “Nije nas nikad mnogo bilo, nas Jevrića. Svega desetak kuća”, kaže Ekrem. Njegov menadžer nas upozorava da imamo samo deset minuta za razgovor i da je ovo posljednji intervju koji Ekrem daje za neki ovdašnji medij, a da ga neće naplatiti. Mi samo možemo konstatirati da sad, pogotovu otkako je Michael Jackson pod zemljom, nema nikakvih zapreka da se Ekrem i formalno okruni titulom kralja svih zabavljača.

Zato razgovor s Gospodom prenosimo onako kako je tekao. Noć prije nastupao je u Velikoj Kladuši, i ne treba sumnjati da je lom u potpunosti uspio, a koncerti u Hrvatskoj još koji dan ranije, te histerija s kojom su praćeni, pokazuju da će se Gospoda još dugo vremena biti gospodar turbofolk treša izvođenog na jezicima južnih Slavena. Sad je sve pitanje senzibiliteta: istine o Ekremu odmah postaju legende o Ekremu, a njegovi doživljaji i susreti sa znanim i neznanim idolopoklonicima već poprimaju mitske dimenzije. Odmah na početku razgovora smo upoznati sa činjenicom da je popularna hrvatska pjevačica Nina Badrić bila na koncertu u Hrvatskoj, te da je nakon nastupa željela da se upozna s Ekremom legendom. Ekrem se nje dao zbuniti – što se Nine Badrić tiče, ona je, po njegovom sopstvenom priznanju, “dobra riba”. U razgovoru se Gospoda svim okupljenima obraća s “bate”, bez obzira da li se radi o muškarcu ili ženi. Samo možemo zamišljati lice vesele Nine Badrić, dok Ekrem govori: “Dobra si, bate!”

– Ko je stavio onu pjesmu na YouTube? Ko je procijenio da to valja?

Mi smo to snimali, oni su to ubacili… Ja mislim da je to ovaj mali što je snimao.

– Kako se Amerikancima sviđa tvoja muzika?

S Amerikancima pravim contract. Treba da otpjevam pjesmu Kuća poso na engleskom jeziku. Treba da bude do 21. avgusta gotovo.

– Kako je protekao susret s Ninom Badrić?

Otišao sam u Budvu, da napravimo neki meeting. Ona je došla, milo joj je bilo da se slikamo. Ona je meni rekla da sam ja amater, a ja njoj da dobro izgleda. Onda smo se slikali i malo popričali.

– Imaš kontakte s domaćim zvijezdama, u SAD-u si nastupao sa Selmom Bajrami. Nema dalje…

Jes’, bili smo zajedno.

– Pa, kakva je Selma?

Kako da ti kažem, bate – ona je meni bila velika konkurencija. I svi su pjevači među sobom velika konkurencija, đece mi moje, ja to znam. Nekako su ljubomorni. Ja izađem da pjevam, a Selma ode u drugu prostoriju, biva – neće da me sluša dok pjevam. Slikali smo se, ali nismo mnogo pričali. Tri-četiri puta smo bili. Iskreno, ja sam mislio da će biti više ljudi, bar hiljadu u sali, ali nije, bilo je jako mršavo… I svi su mi rekli: “Gospoda, mi smo došli samo radi tebe.”

– Šta je preče – slava ili pare?

Pare, bate. Ništa od te slave nemam.

– Je li se počelo šta isplaćivati od ovolike popularnosti?

Ništa bate. YouTube ne plaća ništa. Probao sam s jednim prijateljem da šta od toga naplatim: njegov sin je završio veliku i jaku školu za kompjuter, a Amerikanci su rekli da to samo Evropljani gledaju i da oni tu nemaju interesa. Prijatelj mi je rekao: “Gospoda, ovdje ništa ne možemo napraviti.” Ja sam mu odgovorio: “Ako ti ne možeš, ne može niko.” I ostalo je tako.

– Gdje je počela tvoja pjevačka karijera?

Bate, prije Amerike, pjevao sam u Sloveniji u restoranu na željezničkoj stanici, kojeg je držao neki Sandžaklija. Dobar restoran, sve u plastičnom staklu, može da stane tri hiljade ljudi. Ja sam tu pjevao s jednijem drugom Redžepagićem. Pjevao sam i na Cetinje, na pijaci, pa u Titogradu na autobuskoj stanici. Onda sam došao u Ameriku. Imam dobrog druga Kića Seferovića, njemu sam malo pjevao to svoje, a on mi kaže: “Ti si dobar pjevač.” Onda sam malo-pomalo počeo, dok nisam 2002. snimio kasetu. Nađem ti jednog Bosanca, dobar čovjek. Bez ruke, ali dobar majstor. Snimali smo u njegovom stanu moj prvi album. Tu je bila pjesma o mojoj ženi Igbala, Igbala, srce si mi dala. Ovaj drugi album sam snimio jer me je društvo natjeralo. Našao sam jednog Albanca, koji je imao studio. Pitao sam ga koliko da ti platim da mi završiš snimanje, a on kaže: “600 dolara po pjesmi.” Odmah sam mu rek'o: “Ne treba meni sad neko snimanje, ja ću uživo sve to”, a on kaže: “Ako je tako, onda 300.” Taj CD me koštao 3.000 dolara. Prodao sam nešto preko 400 primjeraka i tu sam zaradio nešto preko 5.000 dolara. Jedan CD – 20 dolara. Poslije su mi rekli da spustim cijenu. A i pravo je – Dino Merlin deset dolara, Gospoda – 20!

– Ko ti je uzor?

Najviše volim Šerifa Konjevića.

– A Rizu Hamidovića?

Ne. On pjeva neke sevdalinke. Mi njega u Americi volimo, ali meni lično nije nešto.

– Ko ti piše pjesme?

Sve sam ove pjesme ja napisao, zamisli to.

– A ovu Kuća, poso?

I to sam ja napisao. Naš svijet u Americi nikad nije slobodan, stalno je na poslu. Rekao sam – ovo mora da bude pjesma. Mi je svi pjevamo. Jer sam napravio pjesmu o istini – u New Yorku je stvarno sve pas do pasa, drže ih po kućama, sve je u betonu. Ispada da je to sve istina, i mislim da zato ispada malo komično.

– Šta si radio prije nego što si postao pjevač?

Misliš, prije Amerike? Radio sam svašta – sve te construction, građevinske poslove. Nas ima jedanaestoro djece – šest sestara i nas pet braće. Mi smo morali da pomognemo ocu, znaš. Zato sam radio po Titogradu. Završio sam osam razreda te škole, stvarno je bilo teško. Po četiri kilometra svaki dan pješačiš, a snijeg do grla… Ne pitaj. Onda sam radio osam godina u Sloveniji, dobro se plaćalo… Slovenija je uvijek bila mala Amerika, a sad je fucked up!

– Pošto si u Mediacentru, reci nam šta čitaš od medija, šta gledaš? Čitaš li išta?

Na televiziji gledam ovaj CNN. Sve što se radi na cijelom svijetu vidi se na CNN-u, znaš. Nisam ti ja baš neki ljubitelj drugoga nečega, nisam neki ekonomičar, da sad ja gledam televiziju. Samo me interesuje kako će biti vrijeme sutra.

– Kako supruga Igbala reagira na tvoju karijeru i popularnost?

Pa Igbala je sada, kao, malo jelous (ljubomorna), a ja joj kažem: “Neka, Igbala, vidiš da se svijet zapalio, moram ovo da održavam. Ja tebe volim, ti znaš mene. Nemoj ništa da se sekiraš.”

– Nije pošla s tobom na turneju?

Nije.

– A, nameću li se druge žene?

Ih…

– Pa, kako se braniš od tolikih žena?!

Šta imam da se branim, od žena se ne branim nimalo.

– Koliko često stigneš zavičaj obići?

Rijetko. Nisam osam godina bio. Imam sestru u Sarajevu, i nju rijetko stignem obići. Nema, bate, danas vremena. Niko nikoga ne gleda.

Portal britanskog javnog servisa objavio je opširnu priču o fenomenu planetarno popularnog Ekrema Jevrića, koji je svojim sveprisutnim hitom Kuća, poso bacio Balkan pod noge, a sad se, kako je najavio, sprema i za globalnu dominaciju i najavljuje englesku verziju. “Nije neobično za postkomunističke zemlje da se na poznate svjetske brandove i glamour zvjezdane prašine gleda sa čežnjom i odobravanjem. Jedan od njegovih fanova van granica Balkana je i Daniel Winfree Papuga, norveški socijalni antropolog, koji je Ekremovu poeziju povezao s radovima Davida Emilea Durkheima. Durkheim je u svojoj Podjeli društvenog rada pisao o očaju i beznađu koje proizlazi iz gubitka normi i društvenih veza u industrijskom (mehaničkom) društvu. “Ekrem Jevrić bi se u potpunosti složio s Durkheimom da ga je ikad u životu čitao. Jevrićeve pjesme govore o razočarenju o životu u velikom gradu. On pjeva o tome kako mu se egzistencija svodi na odlaske na posao i dolaske kući, između gigantskih njujorških nebodera, u gradu u kojem bataljoni žena hode ulicama, zaboravljajući svoju djecu”, piše BBC.

24sata.info