“OMČA” – nastavak 6.

Ženska osoba, dobi 2o – 25 godina, nađena je mrtva pored rijeke M. Mole se građani, ako posjeduju bilo kakvu informaciju o ovom ubistvu, da istu proslijede na telefone ( navode brojeve dva telefona policijske uprave) ili da lično dođu u policijsku upravu (navode adresu) – objavljuju večernje vijesti kantonalne televizije.

                                                                           *  *  *

Tiražne dnevne novine u rubrici Crna hronika posvetile su ovom ubistvu, a nesporno je da se upravo o tome radi, cijelu jednu stranicu. Izdvajam: ženska osoba stara otprilike 20 – 22 god., što će se utvrditi obdukcijom, nađena je mrtva pored rijeke M. Pretpostavlja se da je silovana, pa unakažena, prije ili poslije, kazaće istraga, koja je u toku.

                                                                                *  *  *

Mjesec dana poslije ubistva nesrećne mlade djevojke koje je objavljeno u svim sredstvima javnog informisanja, a koje je unijelo nemir među stanovništvo, državna televizija u centralnom dnevniku saopštava javnosti da je uhvaćen i priveden osumnjičeni za ovo gnusno ubistvo, ali se njegov identitet, radi istražnih radnji, drži u tajnosti, do daljnjeg.

                                                                                *  *  *

– Kriva, kako si uhapšen?, – pitam. – U spisima stoji…

-Da, – odgovorio je. – Anonimni ženski glas javio je policijskoj upravi da se osoba koja je mogla biti osumnjičena za ubistva dnevojke na rijeci M. nalazi na tom i tom mjestu (čitaj tržnici) i podrobno je dat moj opis. Prišla su mi dvojica policajaca u civilu i ljubazno me zamolili da pođem sa njima. Imali su rešpekta prema meni jer sam, u to vrijeme, već imao određeni autoritet, zahvaljujući Amirovom ocu, prvo, zatim Amiru, a moja malenkost bila je nebitna (može se pretpostaviti da je kao produžena ruka djelovalo sjećanje na banane i ostalo voće policijskim prtljažnicima). Noge su mi se oduzele, gotovo sam se usr'o od straha ali sam učinio napor da hinjim hrabru i ravnodušnu osobu, što, u stvari, nisam bio. Nemaju nikakav dokaz, mislio sam, a i Amire je tu, kao i uvijek kada sam bio u nevolji.

 – Zašto ne, – rekao sam promuklim glasom.

                                                                                   *  *  *

U redu od šestoro osoba  nalazio sam se drugi s lijeva, a “zaštićeni svjedoci”, kasnije će se pokazati da su to šetači sa druge strane rijeke M., koji su se tu nalazili u vrijeme kada sam naišao na leš nesrećne djevojle, izjavili su, pojedinačno i neovisno jedno od drugog, da je osoba koju su vidjeli na obali rijeke u vrijeme naznačeno u optužnici,, i pored činjenice da je bio mračak, sigurno i bez ikakve sumnje, moja malenkost. Kada su iza toga tražili da dam uzorak sperme za analizu, da situacija nije bila napeta i ozbiljna, kakva je uistinu bila, ja bih se od sveg srca nasmijao. Ali…đavo je odnio šalu. Kakve veze ima moja sperma sa ubijenom djevojkom? Smatrao sam da će me odmah poslije rezultata analize uzorka, kada se pokaže zabluda, osloboditi… pa sam potajno žalio policajce koji su me priveli jer će, računao sam, ispasti smiješni.

Bože, šta sve nije moguće!

Kada je rezultat uzorka bio gotov, saopšili su mi nevjerovatnu vijest – sperma nađena u rodnici ubijene je, bez ikakve sumnje, moja. Bože sačuvaj! Nemoguće. Nije istina. – Vi mi štelite…, – vikao sam.

_Kako objašnjavaš njihov navod?

– Rekao sam na sudu, reći ću i tebi.

                                                                                 *  *  *