“OMČA” – nastavak 10

Amirov položaj u društvu, poslije Krivinog suđenja, prilično je uzdrman. Mada je negirao sve nebulozne navode svog bivšeg prijatelja, ciganina Krive, u javnosti su procurile razne priče sa kompromitirajućim sadržajima. Njegovi poslovni partneri počeli su, u najmanju ruku, da se suzdržavaju pri susretu sa njime. Priče o kriminalu, gotovo zaboravljene, ponovo su oživjele i lete sa novim – o ubistvu, saučešništvu, nagovoru i slično, mada ničim, kao što znamo,  nije dokazana njegova povezanost sa zločinom. Novac koji je predao Krivi uzet je sa gomile i, mada se radilo o pozamašnoj sumi, nije ga mnogo oštetilo. Čak je i sudija, prilikom saslušanja Krive, njegovom advokatu postavio pitanje: ako je tačno to što optuženi priča, toliki novac morao je ostaviti traga. Odakle je podignut? Ime svjedoka?

Pretpostavku da je novac bio na jednom mjestu, u tajnoj kućnoj kasi, sud nije prihvatio.

Zvanično, Amir je bio čist kao suza.

Ali je stolica, na kojoj je sjedio, bila sve klimavija.

*  *  *

Dženaza je bila nezapamćena u čaršiji. Došao je i znani i neznani- vidjeli su da narog hrli, pa se pridruživali kilometarskoj koloni koja je, svakim metrom, rasla. Klanjalo se i dan i noć, učilo… pa opet klanjalo. Ahmedija je bila cijela kolona. Bjelasale su u izmaglici tužnog čaršijskog predvečerja. Tako moćan, tako jak, bogat, a nesrećan čovjek. Svi bi da mu priđu, da ga zagrle i privuku na prsa, da mu stave glavu prvo sa jedne, pa sa druge strane, da ga utješe i da budu upamćeni, k tome. Mora da zna taj nesrećni moćnik da mu se u tom teškom trenutku taj i taj našao pri ruci, da bi mu, ako zatreba kasnije, znao boljim vratiti. Kamere su snimale svaki detalj, blicali su blicevi fotoaparata… Sretni će biti oni koji se na slikama nađu u gro planu jer će imati neoboriv dokaz da su ponizno odani svome poslovnom partneru, ili uzoru. Išlo se dotle da su pojedinci odbijali naknade za proučeno, što nikada dotle nisu radili, pravdajući se da su počašćenji svojim prisustvom. Amir nije mogao sakriti ciničan osmijeh, ali je davao mnogo, i bez pogovora.

Preko noći, dok dlanom o dlan, sve se promijeni.

Amir posta stameniji i jači nego je ikada bio. Javnost se stavi na njegovu stranu – proglasi ga žrtvom i mučenikom što mu učvrsti položaj u stranci, a poslovi krenuše kao nikada do tada. Supruga mu bješe tako gorda i moralna  da nije mogla izdržati česta maltretiranja na sudu, i postavljenje neprijatnih pitanja, pa je, u trenutku nervne napetosti, digla ruku na sebe. Jadna hanuma, neizdrža. Bez riječi upozorenja, bez ikakvog vidljivog nagovještaja, iznenada, kao pjena, nestade žena. Jedan jedini hitac i – gotovo! To je to.

Mada su glavnom inspektoru pri istrazi okolnosti samoubistva bile jasne, u podsvijesti se javila neka neobjašnjiva sumnja, možda više instiktivna nego zasnovana na nekom valjanom razlogu, slučaj je bio zatvoren, znači – riješen. Jadnom čovjeku bilo je svega preko glave pa rovarenje po nekakvom instiktu bilo bi u najmanju ruku neukusno. Samoubistvo!

Jedno od mnogih.

*  *  *

Na obali Jadrana u susjednoj nam državi Hrvatskoj, u hladu plaže privatnog hotela sa pet zvjezdica, ležao je par “zaštićenih” svjedoka. Djevojka ispružena na ležaljci mazala je noge kopertonom, da ne izgore na suncu, i da dobiju željanu tamnu boju, pa zamoli pratioca da je namaže po grudima i leđima. Ovaj skide tamne sunčane naočale, poljubi je, i namaza po traženim dijelovima.  Djevojka osmijehom zahvali.

Pratilac se ispruži pored nje i utonu u misli. Odluta negdje u prošlost, u jedan poslovni ured, u razgovor, a kasnije i seks sa vlasnicom, opor i trpak, bez strasti. Pa tuš i vruću kupku. Sjeti se jednog prezervativa koga nesvjesno uze u ruke sa gađenjem jer osjeti toplinu, pa zaključi da je “darodavac”, ma ko bio, tu skoro boravio. Cinično, lukavo i pobjedonosno se osmjehnu.

Djevojka pored njega bila je ljepotica. Baš kao ona druga, bivša, čija je ljepota izazivala zavist kod osoba istog pola, a divljenja kod različitog, a koja, poslije svega, nikada više neće biti lijepa.

Osmjehnu se, uze za ruku svoju pratilju, stisnu je i zaspa čvrstim snom.

Iz sna ga trže tihi glas koji je dolazio iz jednog ureda. Propalico! Prevarantu! Đubre jedno! Sjeti se, kada dođe sebi, da je taj glas nemoguć jer se potrudio da vječno spava u utrobi zemlje i da se više nikada ne čuke. Par caka, malo glume, i naivnost partnerke, posao mu učiniše lakšim. Izgledaće tačno kako je zamislio.

Uvuče ruku među noge djevojci pored njega, osjeti toplinu i s osmijehom produži san.

*  *  *