Etno selo

Navigacija: < 1 2 3 4 >
Oznake: Donji dio. Starinski bunar. Zemljani pod sa ognji�tem. �i� u rukama. Jaslice i sanduk. Krevet sa vezenim pokrovom. Ma�ine za preradu vune i proizvodnju tkanina. Pegla na �ar, nezaboravna pletara. Pletena d�aka za kukuruz i �itarice. Ognji�te. Sinija, mjesto za jelo. Police za vrijedne �akonije. Konop. Jezerce sa mosti�em. Ma�ine za �uvanje rakije. Ma�ine za pripremu kafe. Plug sa to�kovima.

Lokacija: Periferija Bijeljine, BiH
Datum: Nedjelja 19. Juni 2005.
Avanturisti: Kristijan
Vrijeme: Ljeto, vedro
Objekt: Restoran/Muzej

Globalizacija jača, utapamo se u neku svjetsku monotoniju. Vidjeti prave bosanske sadržaje, objekte i predmete u okolini je jako teško. Imamo hiljade kafana, hiljade restorana, a sve na isti kalup. Neonske lampe u boji, glasna džigera, ista pržena hrana i strana piva. Kopiramo zapad, pomalo i istok, svoje zaboravljamo. Globalizacija, univerzalizam. Muzeje zaobilazimo besprijekorno, oni propadaju. Simbioza?

Ideja izgradnje Etno sela je doista jedinstvena ideja. Malo seoce, 5-6 starinskih kuća, dosta propratnih objekata za obilazak: vodenice, mlinovi, štale, mljekarnici, crkva, bunar. Dosta izloženih starinskih predmeta. Poneka mašina iz tog doba puštena u rad. Voda pokreće kolo, život i aktivnosti. Manje životinje protrče kraj vas, veće zanjište. Drvo, ljulja za djecu i miris trave. Sve to da bi se privukli turisti, da popiju kafu za marku ili da ručaju u restoranu koji je u sklopu kompleksa. Gosti su iz gradova, sa betona. Gosti su željni uspomena, željni da se podsjete, da uporede. A možda i poneki stranac tu luta, gleda nešto naše, nešto autentično.

Parcela je oko 50 sa 100 metara, na putu iz Bijeljine prema Srbiji. Pola kompleksa je završeno pola u izgradnji. Pravi se novo jezero, novo brdo. Izgrađeni dio je brižljivo očišćen, brižljivo složen. Ugostitelji su u tradicionalnim nošnjama. Jela su iskonsko moderna, po želji. Cijene normalne, na prvi pogled čudno jeftine. Za svakog po nešto: ljubitelji starina su na svome, ljubitelji tišine su kraj jezera, djeca na toboganima, ponijima i ljuljama, penzioneri na klupama. Voda šuška sa svih strana.

Koliko se nas sjeća davno prevaziđene tehnologije kao što je: Šiš, Jaram, Jaslice, Pletena džaka, Sepet, Kantar, Ular, Šargija, Pegla na žar, Drveni točak, Gusle, Fenjer, Kazan bez hladnjaka, Sinija, Sanduk, … Ko je zadnji put bio u vodenici, vadio vodu iz bunara sa čekrkom, mirisao sir iz mljekarnika, ukrao voće iz sušare, spremio odjeću u sanduk. Drvene kuće sa zemljanim podovima, fenjeri za osvjetljenje i ognjište na sred sobe nama je nezamislivo mjesto za život. Pitajte očeve i djedove, oni su vjerovatno živjeli u to doba, predindustrijsko. Prije 50 i više godina. Oni i danas znaju nabrojati sve predmete sa slika i objasniti kako se koriste.

Prije 50-60 godina se ogledalo smatralo najvećim bogastvom. Danas, laptop, internet i Mars nam nisu ni daleko ni nedostupni. Tako i treba. Ali treba nekad i vratiti se nazad, makar na dan, i vidjeti gdje smo nekad bili, kako se živjelo, kako unapređivalo. Mrsko nam je maksuz u muzej ići, ali u restoran-muzej, tu vas sigurno mogu namamiti. 🙂