Marx, taktika i ekipa nižerazrednog Vratnika

Piše: Prof. dr. Izudin Kešetović

  Remake (fonol.: Rimejk) bh stvarnosti ili bjeg od zaborava i sjećanja stvara strašnu dilemu u neizvesnosti budućnosti . Nikada kao ovih godina ili , preciznije, ove godine nismo bili u većoj dilemi šta nas očekuje i kuda idemo. Politički potres u dešavanju plenuma i nemira po gradovima Federacije i sporadični potresi u RS i distriktu Brčko , imali su za cilj da pokažu da se narod ne treba da boji vlasti nego da se vlast boji naroda. Prvi postulat demokratije je potvrđen na primjeru jednog broja nivoa vlasti lokalnog značaja. One, više, su izdržale i svode posljednje mjesece svog mandata u pripremi da učine povratak ili političku reinkarnacija „(od latinskog re in caro, ponovo u tijelo, to jest ponovno utjelovljenje – je učenje o ponovnom ili neprestanom vraćanju duha ili duše u tijelo nakon smrti)“.

Prirodna katastrofa koja je uslijedila pokazala je nemoć vlasti da se suprostavi riziku i učini štete lakše snošljivije. Naspram države i sistema ostao je pojedinac koji je sve to morao da prihvati kao sudbinu koja ga stalno prati: ratovi, požari, poplave, suše , potresi, bolesti . Visina šteta se mjeri u gubitku materijalnih dobara i dohodaka . Na ljudske gubitke se osvrćemo kada pređu desetine i stotine hiljada izgubljenih ljudskih života. Ono što nije mjerljivo je strah i neizvjesnost koja prijeti svakom pojedincu od države / vlasti i prirode . S toga se kod pojedinca javlja problem u poimanju sudbine ili fetiša po marksističkom shvatanju ili Marxovom značenju „vjerovanje da predmeti kontroliraju nas, tj. utječu na naše djelovanje, a ne obratno“. I sada kada smo „jedan korak“ u drugoj polovini 2014. godine kraj se polahko nazire. Sve što je „ posijano“ polahko niče i buja. Kako je priroda uradila svoje ostaje sve na ljudima. U Bosni i Hercegovini to znači u rukama onih koji odlučuju svoju sudbinu.

Na ekonomskoj sceni ništa novo osim onog što će na kraju statistika samo zabilježiti. Sve pretpostavke je da će mo biti još u valu recesije i stagnacije koja dugo traje. Očiti oporavak se ne vidi ili nije na izgledu. Velikih reformi i investicija očito nema; osim onih koje su započete ili će se započeti u „nekoj“ budućnosti. Sve ostaje po starom, u „ tavorenju“ u svakodnevnim dešavanjima i sporadično u nagovještaju velikih događaja i promjena. Jednostavno sve ostaje po starom, po Marksom definisanju zakonitosti društvenog razvoja . Marx polazi od pretpostavke: “Ondje gdje je država, tu je vlast, moć, ona je negacija slobode čovjeka. Jer država je klasna tvorevina, a ondje gdje je vladavina, država, tu je na djelu političko otuđenje, nesloboda, ropstvo, podaništvo čovjeka kao takvog.“ Ako bi to pretočili u društvenu stvarnost bh društva onda bi se osnovne postavke vlasti pretvorile u suštinsko poimanje odnosa baze i nadgradnje koja u osnovama marksističkog poimanja znači „pod društvenom bazom, on podrazumijeva način proizvodnje materijalnog života, koji je sastavljen od proizvodnih snaga i proizvodnih odnosa“.

Sve je izvjesnije da promjena u materijalnoj bazi života bh društva nema u narednim godinama. Protuvrječnosti svojine po Marksu su date u zakonitostima „onaj koji je vlasnik sredstava za proizvodnju, u materijalnoj produkciji i reprodukciji života, on je vladajući subjekt društva, države, prava, te je njegova svijest, vladajuća svijest date epohe.“ Očito da je ta svijest data u modelu promjene svojinskih odnosa koja determinira i cjelokupnu nadgradnju koja je data i u politici ili širem poimanju iste „religija, ideologija, znanost, različite sadržaje, forme umjetnosti, itd.“ Umjesto zaborava zakonitosti i istina koje su izrečene u tumačenju dijalektičke zakonosti i uslovljenosti društvenog razvoja ; može nam poslužiti i narodna izreka koja je opjevana i potvrđena u praksi : “Ko igra za raju, a zanemaruje taktiku, završiće karijeru u nižerazrednom Vratniku”.