Država nas pljačka, zar ne?

Već odavno zamorna trakavica oko novog zakona o akcizama, samo je jedan od dokaza prakse planskog, sistematskog i vrlo uspješnog pljačkaškog manira ove države, koja, s jedne strane, u džepove svojih podanika nesmetano poseže kad god joj zafali para, naročito za punjenje budžetskih rupe, a s druge strane stimuliše i sve druge da pljačkaju, varaju i kradu – čak i uz zakonska rješenja koja nemaju veze sa zdravom pameti i koja se u normalnoj zemlji ozbiljno ne bi ni pomenuli, kamoli porimijenili.
Piše: Zlatko Dukić
Kad je početkom move sedmice nekako iščačkan, pa objavljen podatak o tome da godišnje ova zemlja plaća 14 miliona KM zateznih kamata zbog nerealizovanih kreditnih sredstava, dobijenih po raznim osnovama za konrketne projekte (uglavnom infrastrukturne), samo neko krajnje neupućen ili naivan se začudio. Svi ostali, osobito bolje informisani i upućeni – poput potpisnika ovih redova – znaju da je tih 14 miliona uzeto iz naših novčanika, pa smo dobili novi dokaz postojanja države-pljačkaša svojih podanika. I to dugovremenog, nasmetanog, organizovanog i ozakonjenog pljačkanja.
Ta država se, ako niste dosad znali ili osjetili na svojim džepovima, zove Bosna i Hercegovina i presedan je, spadajući u red rijetkih zemalja koje bi se trebale „pokriti ušima“ i zastidjeti, jer razvijaju disciplinu – bjesomučnog zavlačenja ruku u džepove svojih državljana. Trakavica sa novim zakonom o akcizama, koja u državnom parlamentu traje od prošle godine, samo je nova i drastična potvrda te istine. Niz drugih, manjih po obimu, ali ne i po načinu i nivou drskosti i bezobrazluka, trpimo već decenijama.
Većina nas je, nažalost, oguglala na to. Najčešće i ne primijetimo da smo meta ordinarne pljačke, otimačine, prevare… Novi model akciza i famoznih 15 feninga na cijene naftnih derivata, tek je vrh ledenog brijega. I novi dokaz nesmetanog i dugotrajnog manira pljačke. Uz to, čitava je galerija raznolikih načina, metoda i stilova takve ili slične otrimačine. Od sramotno visoke cijene vozačkih dozvola (60 KM), preko obaveze plažanja PDV-a po ispostavljenoj fakturi, a ne po naplaćenoj realizaciji, preko bezumno nekontrolisanih cijena osnovnih životnih proizvoda i perverznih marifetluka (npr., sa kilažom proizvoda i cijenom riže, kafe, čokolada, itd.), sve do besprizornog shvatanja institucije slobodnog foriranja cijena, u kojoj radi ko šta hoće i do najavljenih promjena u federalnim zakonima o doprinosima i o porezima na dohodak – prisiljeni smo „konzumirati“ nekažnjenu i nesmetanu državnu pljačku.
Kada ovdašnja ekonomska pamet i zdrav um dokuče sadržaj i formu te pljačke, potegnu se dežurni argumenti o zahtjevima MMF-a i Svjetske banke, koji su nas odavno dužnički porobili i na nivo iluzije sveli samostalnost, nezavisnost i suverenost. Pošto ni zdrav um, ni ekonomska pamet (znanje) uglavnom ne stanuju na mjestima na kojima se odluke (zakoni) donose, vrlo mali su, gotovo nikakvi izgledi za to da ova sistemska, državna pljačka u dogledno vrijeme prestane.
Umjesto toga, od nas se jedino traži da se pomirimo s pozicijom nemoćnih, uniženih i do kože opljačkanih. Od nas se traži da redovno plaćamo državne dažbine, režije, troškove života, stanovanja, „uživanja“ u struji, vodi i grijanju. Dakle, od nas se traže obaveze, a prava na to da budemo pitani, da možda i sami nešto predložimo, ako ne i neposredno odlučimo o sebi i svojim životima – suspendovano je, ukinuto ili umotano u teško svarljive fraze, prizemnu demagogiju i bljutavu politikantsku argumentaciju.
Te i takve okolnosti, naravno, najviše govore o državi i njenom „liku i djelu“. No, one istovremeno govore i o nama, našem stavu, našoj inertnosti i našem (ne)svjesnom pristajanju na to da budemo „donji“, svojski opljačkani, izmanulisani, prevareni i „presvučeni“.
Možda se to ne osjeti i ne vidi uvijek i na svakom mjestu. Ali, da se radi o generalnom stanju, o tome da je država suvereni i najveći pljačkaš vlastitih podanika – jasno je i laiku. Pri tome, nije najveće zlo, iako je pregolemo, to što država izmišlja stalno nove i efiaksnije načine pljačke. Gore od toga, takođe nekažnjeno i nesmetano, jeste to da se, po ugledu na tog „vrhunaravnog“ pljačkaša, ponaša i čitava bulumenta privatnih poslodavaca, mešetara, banaka, firmi, kompanija, stranih ulagača, bjelosvjetskih hohštaplera i baraba, koje su došle da se ovdje opare (ko je rekao Koksara u Lukavcu?). Spisak im je prebogat i predug. Dovoljno za to da pamet stane.
I da se, možda, napokon sjetimo da upitamo naglas, ne čekajući (teoretski) najvažniju i najefikasniju priliku za to – izbore 2018. godine: dokle ćemo, defetistički i pokorno se mireći s tim, pristajati na to država u naše džepove, drsko i bespriznorno, poseže kad god joj zafali para, naročito kad treba popuniti budžetske rupe, i kad još, pride, stimuliše i podstiče i druge da nas „opušu“, opljačkaju? Čak i uz pomoć zakona, kakvi se u normalnoj državi ne bi naglas i javno ni pomenuli, a kamoli primijenili.
 
Tekst objavljen i u novinama “Glas TK” u rubrici “Duboko disanje”, 2.6.2017.
  Srebrenik.NETwork