Srebrenik.NET / Aktuelno / Ima nade za BiH: Dugujemo više od 11 milijardi KM, ali nismo prezaduženi i ništa još nije beznadežno!

Ima nade za BiH: Dugujemo više od 11 milijardi KM, ali nismo prezaduženi i ništa još nije beznadežno!

U drugom dijelu intervjua na temu ekonomskih reformi u BiH, koje slijede od 2015. godine, profesor Anto Domazet govori o povaćenju javnih prihoda, rezanju plata na svim nivoima vlasti, smanjenju doprinosa, javnom dugu i novim zaduženjima, opstanku penzija, te odgovara na pitanje – da li ekonomske mjere stižu prekasno?

53d15b6e-1534-45c4-a9c3-604b5bfa64d2-anto-domazet-preview

Razgovarala: Angelina ALBIJANIĆ-DURAKOVIĆ

Gospodine Domazet, isticali ste više puta da konsolidacija javne potrošnje u BiH zahtjeva integrirane mjere povećanja javnih prihoda i racionalizacije javnih rashoda. Kako povećati javne prihode?

Prvi set mjera za povećanje javnih prihoda odnosi se na ekonomski rast i rast zapošljavanja. Svaki procent rat BDP u BiH znači povećanje PDV od oko 45 mil. KM. Deset hiljada zaposlenih godišnje donose, čak i u slučaju smanjenja poreza i doprinosa na plaće, oko 30 mil. KM novih prihoda za penzijske i zdravstvene fondove i budžete. Drugi set mjera odnosi se na restrukturiranje poduzeća u državnom vlasništvu kako bi podigla svoju profitabilnost i smanjila gubitke. Tako bi se postigla tri pozitivna efekta u javnoj potrošnji – rast dividendi za budžete, rast uplata  u situaciji kada ta poduzeća duguju oko 500 miliona neplaćenih poreza i doprinosa na plaće i smanjenje subvencija iz budžeta za pokriće gubitaka tih poduzeća. Treći set mjera se odnosi na veću efikasnost naplate javnih prihoda i sprečavanje i sankcioniranje poreske evazije i s tim povezanog kriminala. Četvrti set mjera odnosi se na poresku regulativu (progresivno oporezivanje dohodaka, akcize na luksuzne proizvode i drugo).

Kako vidite, ne spominjem moguće prihode od privatizacije profitabilnih kompanija jer se pokazalo da je održavanje profitabilnih kompanija, posebice BH Telekoma u javnom vlasništvu u FBiH bila solucija u javnom interesu. Međutim, ovakva solucija znači potrebu da se deficiti pokrivaju javnim zaduživanjem dok mjere povećanja javnih prihoda i strukturalne reforme ne počnu davati rezultate.

Mislim da bez integriranog pristupa neće biti moguće postiti efikasno upravljanje javnom potrošnjom i njenu održivost.
Program ekonomskih mjera DF-a predviđa i smanjenje plata na svim nivoima vlasti od 5 do 15 posto. Kolika se ušteda tako može ostvariti i da li vjerujete da će ova mjera zaista i biti provedena?

Te mjere se mogu primijeniti za izabrane zvaničnike i rukovodne funkcionare u vladinim agencijama, ali one ne mogu obuhvatiti profesore, učitelje, ljekare, medicinsko osoblje, vojnike, policajce, poreznik, carinike, inspektore i druge profesionalce u javnom sektoru. Ukupno naknade za plaće i primanja uposlenih procjenjuju se za 2014. godinu u BiH na oko pet milijardi KM, pa bi uštede od 10% iznosile  oko 500 mil. KM godišnje ili oko 1,9% BDP. Uštede u navedenom obimu su nemoguće, ali i pola od toga bio bi veliki doprinos stabilizaciji javne potrošnje. Ali, ovdje je prilika da se kaže da u BiH treba napustiti linearne mjere smanjenja javne potrošnje jednako za sve korisnike javne potrošnje. Umjesto toga, treba insistirati na strukturalnim reformama koje mijenjaju odnose među pojedinim korisnicima javne potrošnje. Primjerice, u raznim vidovima socijalne zaštite strukturalnim reformama će se smanjiti ili ukinuti naknade za one koji nemaju dohodovno-imovinski cenzus, a povećati ili zadržati naknade za one koji su u stanju potrebe, posebno oni koji su u stanju siromaštva.  Dakle, sličan pristup treba primijeniti i kod restrikcija plaća i drugih naknada u javnom sektoru.

Pravilna primjena zakona o javnim nabavkama i prevencija korupcije mogla bi donijeti uštede od više stotina miliona KM

Imamo upečatljiv primjer francuskog predsjednika Francoisa Hollandea koji je odmah po dolasku na čelo države ukinuo službena vozila, smanjio plate državnim službenicima i do 40 odsto, ukinuo podršku crkvi… Time je toj zemlji, prema pisanju tamošnjih medija, donio četiri milijarde eura uštede koje se ulažu u zapošljavanje, razvoj i socijalnu podršku. Smatrate li da bi ovako drastični rezovi trebali biti i u BiH umjesto predloženih 5 do 15 posto?

I ja mislim da daleko veće i održivije uštede mogu da se ostvare u smanjenju korištenja službenih automobila, putovanja u egzotične zemlje bez ikakve potrebe i koristi za BiH, eliminaciju reprezentacije, smanjenju korištenja mobitela i eliminaciji drugih nepotrebnih izdataka. Jer, za ove namjene se troši godišnje u javnom sektoru BiH oko 4,5 milijardi KM, pa ušteda od 10% donosi oko 450 miliona KM godišnje. Pravilna primjena zakona o javnim nabavkama i prevencija korupcije mogla bi donijeti uštede od više stotina miliona KM.
Spadamo u države sa najvećim poreskim opterećenjima na rad, odnosno najvećim doprinosima na plate, zbog čega Evropska unija insistira na njihovom smanjenju. U situaciji kakva jeste, šta bi ova mjera značila za bh. poslodavce i uposlenike, a šta za punjenje budžeta?

Na smanjenju insistiraju najviše poslodavci i to s pravom. Oporavak nakon krize doveo je u globalnim razmjerima do fenomena rasta bez zaposlenosti (Jobless growth). U BiH nema ni stabilnog ekonomskog  rasta ni stabilnog rasta zaposlenosti. Veliki, ali ne i jedini razlog tome su visoki porezi i doprinosi na plaće. Smanjenje tih poreza, ma koliko izgledalo razumno,ograničeno je rješenjima financiranja penzija i zdravstva, odnosno dogovorima o podizanju stopa PDV.
Ukoliko nova vlast krene u radikalne rezove, što od nje zahtijevaju EU i MMF, koga će oni prvo pogoditi?

Ako mislite na radikalne rezove u javnoj potrošnji, mislim da prvo treba primijeniti maksimalno moguće strukturalne reforme javne potrošnje. I sama EU snažno zagovara da rigidna redukcija javne potrošnje (austerity) nije prihvatljiva jer ona smanjuje domaću tražnju i tako otežava ekonomski oporavak. Naravno izuzetak čine zemlje koje su imale visok deficit javne potrošnje iznad 3% BDP (Grčka, Španija, Portugal, Irska i druge). BiH nema deficit iznad 3% BDP, tako da mislim da neće biti pritisaka na ekstremno smanjenje opće potrošnje, ali to ne znači da ne treba odlučno raditi na smanjenju deficita. Jer, najteže posljedice deficita se izražavaju u rastu javne zaduženosti.

Postojeći dug BiH i FBiH je održiv, dok bi sa ubrzanijim ekonomskim rastom bio sasvim prihvatljiv

Naš javni dug na kraju septembra ove godine dostigao je gotovo 11 milijardi i 250 miliona KM… Može li BiH ovaj iznos vraćati bez novih zaduženja i kuda to vodi?

Nismo jedina zemlja koja bi novim zaduživanjem financirala vraćanje dugova. Postojeći dug BiH i FBiH je održiv, dok bi sa ubrzanijim ekonomskim rastom bio sasvim prihvatljiv.
Imamo naznake ukidanje brojnih državnih agencija i drugih tijela koja su, kako se sad ispostavlja, posve nepotrebna, a neka čak nikada nisu ni imala stvarnu funkciju, ali su godinama trošila milione KM iz državnog budžeta… Kako je jedna očajno siromašna zemlja poput BiH mogla sebi dozvoliti takvo rasipništvo?

Apeliram na opreznost u vezi s ovim. Mnoge vladine agencije i na državnom i na entitetskim i drugim nivoima ne rade svoj posao zbog izostanka potrebnih politika, akcija vlade ili svjesnog ograničavanja njihovih funkcija. Primjerice, Agencija za prevenciju i borbu protiv korupcije u BiH godinama nije mogla da otpočne svoj rad. Posmatrati poziciju tih agencija samo kao potrošača javnog novca značilo bi usvojiti restriktivan pristup državnim institucijama. Potreban je usklađen pristup jačanja njihove funkcionalnosti i podizanja njihovih učinaka za utrošeni javni novac. Naš napredak prema EU i NATO tražit će dalja ulaganja u razvoj državnih i drugih institucija.
Da li u 2015. i narednim godinama možemo očekivati masovno otpuštanje zaposlenih u javnom sektoru i šta ćemo sa novom armijom nezaposlenih, ako istovremeno ne ponudimo nova radna mjesta?

Nerealno je očekivati masovna otpuštanja iz niza razloga. Vjerojatno će najveći problem biti zaposlenost u poduzećima u državnom vlasništvu koja ne rade ili posluju sa gubicima. To će biti najtješnje povezano sa odlučnošću vlada da provode njihovo restrukturiranje, uključujući i stečajeve.
A šta će biti sa penzijama, hoće li se one rezati poput mjera koje se trenutno sprovode u Srbiji, i kakve mogu biti posljedice?

Ako išta treba da ostane po strani restrikcija, to su penzije. Naprotiv, objektivno postoji potreba i visok pritisak na povećanje penzija i to treba da bude u fokusu ekonomskih politika. Međutim penzijska reforma također predstavlja imperativ i ona treba da osigura povoljniji tretman penzionera koji su ostvarili sve uvjete za punu penziju u odnosu na druge kategorije penzionera. Priča o neodrživosti penzijskog sustava zbog lošeg odnosa aktivnih osiguranika naspram broja penzionera ne bi smjela biti razlogom nepovoljnog položaja penzionera sa punim penzijama. Ekonomska fundiranost za to je činjenica da u FBiH budžet učestvuje sa 18% u financiranju penzija i to za penzije pod povoljnijim uvjetima, dok u Hrvatskoj, primjerice, budžet sa 50% financira penzijski fond.

Svaka reforma ima socijalne troškove i svaki danom odlaganja tih reformi cijena se povećava

S obzirom da godinama tapkama u mjestu i ništa ne činimo na spašavanju domaće privrede – da li predložene ekonomske mjere stižu isuviše kasno? Drugim riječima, koja će se cijena morati platiti i kakve posljedice preživjeti da bi ove mjere, nakon mnogo godina, donijele potrebne rezultate?

Ne bih prihvatio ocjenu da je situacija posve beznadežna. Za ovu godinu predviđa se rast od 2,5% do 3,5% koji je bio moguć i u 2014. godini da nisu nastupile katastrofalne poplave. Ključ svega je u odlučnosti da se provode reforme. O tome za sada imamo samo grube naznake, a pitanje kakav sadržaj, kakav tempo i koja dubina reformi – to su pitanja koja ostaju za rješavanje. Svaka reforma ima socijalne troškove i svaki danom odlaganja tih reformi cijena se povećava.
No jasno je i da postoje određeni durštveni slojevi kojima ove reforme nisu dobrodošle…

Pored vlada, bitan faktor reformi su i svi društveni slojevi u društvu u BiH. Većina njih su protiv reformi, plaše se njih jer se boje da će ih dovesti u još gori položaj. Konačan ishod i spremnost na reforme ovisit će o tome kako će se promovirati u društvu njihovi ciljevi, mogući rezultati i utjecaj na položaj pojedinih društvenih slojeva.
Na kraju, može li se desiti i da nova vlast, u nastojanju da očuva socijalni mir (makar do narednih izbora), eskivira ekonomske reforme ili ih oteže godinama –  i šta tada?

Moguće je da dođe do toga. Ali vjerujem da će društveni pritisak za reforme rasti. Pritisci građana za boljim uvjetima života i pritisci međunarodne zajednice bit će neizbježan faktor djelovanja svih vlada. Međutim, pitanje sadržaja, tempa i dubine reformi će svakako biti pitanja o na kojima će svi akteri društvenog odlučivanja imati priliku da iskažu svoje poglede i traže odgovarajuću društvenu akciju.

(depo.ba)