X
    Categories: AktuelnoFudbal

Sada mi kažu kako u Zagrebu postoji pokret „Vaha“

Tvrđava Gradina Srebrenik

Svaki put kada bi objašnjavao sudbinu svoje reprezentativne karijere u bivšoj Jugoslaviji, Vahid Halilhodžić sjetno bi ponavljao: „Prezime mi je bilo predugačko da stane na semafor beogradskih stadiona i novina“. Zadovoljštinu nije osjetio ni u pokajničkoj rečenici Miljana Miljanića da je najveću grešku u svojoj trenerskoj karijeri napravio što ga 1982. godine na Svjetskom prvenstvu u Španiji nije pustio da u državnom dresu potvrdi klasu jednog od najboljih centarfora Evrope tog vremena, ali zato je Vahid u Francuskoj „naplatio“ sve i doživio rijetku slavu.

Francuzi nisu pravili grešku, već su prezimenu „Veležove“ legende dodali i frazu „Svetac“ (Marchons sur l’eau – Čovjek koji hoda po vodi), za šta im se on zahvalio, stvorivši od prosječnog drugoligaša „Lillea“ ekipu za Ligu šampiona.

Njihov primjer slijedio je i šef zagrebačkog „Dinama“ Zdravko Mamić. Istina, bh. stručnjaku nije ponudio doživotni ugovor, kao što je to svojevremeno učinio Louis Fonteneau, nekadašnji direktor FC „Nantesa“, ali jeste ispisao, za ove prilike rekordni sedmocifreni ček, ponadavši se da će Vaha i s „Dinamom“ napraviti čudo kao što je to činio s „Lilleom“, „Nantnesom“, „Paris Saint Germainom“, „Raja Casablancom“.

Nema stranca do Bosanca

„Nema stranca do Bosanca“, samo je jedan od novinskih naslova koji nas je dočekao u hrvatskoj prijestolnici. Vahidova popularnost, za inače suzdržane Zagrepčane, u prvi mah nam se činila neobičnom. Obasipaju ga komplimentima, svi bi da se rukuju, nešto kažu… Priredili su mu i feštu nakon velike pobjede nad „Villarrealom“.

Uživa on u cijeloj priči, ali bogato životno iskustvo ga opominje da medalja ima i svoje naličje. Lijepo je, kaže, biti u novinama, dočekan je fantastično, ali ni u tome ne treba pretjerivati – govori dok prolazimo prostarni hol zagrebačkog „Sheratona“.

Bosanci, iako svjesni da uspjeh „Dinama“ realno nema nikakve veze s njima, njegove pobjede, posljednjih dana, a bilo ih je šest, doživljavaju lično. Zovu ga, čestitaju mu.

– Komšije smo, tu smo, a BiH bi trebala da se diči svakim svojim čovjekom koji uspije u inozemstvu; nije važno je li to u Hrvatskoj, Engleskoj, Francuskoj… Uvijek sam govorio da su Hrvatsku, ovu malu zemlju, proslavili njeni sportisti. Čudi me da im se nije odužila spomenikom!? Svakako su ga zaslužili. Ali, opet, ne vole to političari, jer u tom slučaju pao bi hlad na njihove aktivnosti – govori.

Bosni i politici, koja je mnogo puta utjecala na Vahidov život, i privatni i profesionalni, vratit ćemo se kasnije. Zanima nas zašto je odlučio vratiti se na bivše jugoslavenske prostore? Zbog čega mu i danas izazov predstavlja, za evropske prilike, male klubove vraćati u centar fudbalskog zbivanja? Prisjetimo se samo francuskog „Lillea“.

Zatekao ga je u drugoj ligi, a na kraju ostavio pune kase u Ligi šampiona.

– Ne možete uvijek ni dobiti veliki klub, a izgleda da mi je i sudbina takva da ulazim u rizike, koje mnogi, vjerujem, ne bi htjeli prihvatiti. Nije da me đavo tjera da tražim belaja, niti sam ovdje prvenstveno zbog novca, jer ga imam dovoljno, a i bilo je i boljih ponuda od ove. U životu nije sve stvar materijalnog, nekad trebate i pomoći, a s „Dinamom“ su se poklopile mnoge stvari. Na koncu i kćerka mi je rođena ovdje.

Odmah je zaveo red na terenu i u svlačionici i igračima vratio osmijeh na lica. Kažu da najviše vremena provodi na stadionu.

– Prijatelji mi znaju reći da ću jednog dana pući k’o atomska bomba. Ali, ne znam drugačije. Ako sam već skup trener i dobro plaćen, onda ne želim ni izigrati nečije povjerenje. Pred sebe postavljam visoke ciljeve. Sve drugo mi nema smisla.

Supruga Dijana, s kojom ima dvoje odrasle djece, sina i kćerku, živi u Parizu. U prvi mah nije vjerovala da će Vahid prihvatiti zagrebačku ponudu, ali mu je potom i sama sugerirala da je nakon situacije koju je kao selektor prošao s Nogometnom reprezentacijom Obale Slonovače, bolje da dođe među ljude koje zna, nego da bira sredinu za koju će mu trebati i deset sati leta.

– Teško sam podnio sva dešavanja u Africi, naročito jer se politika u sve umiješala. Predsjednik je želio izbornu pobjedu. Hmmm… želio sam i ja pobijediti, ko ne voli pobjeđivati, ali, desilo se da nakon 24 utakmice bez poraza doživimo i taj jedan, protiv Alžira u četvrtfinalu. Igrači su bili pod pritiskom terorista, poraz im je laknuo. Cijenu sam platio ja. Na kraju dobijete samo jedan faks, papir na kojem vam neko napiše: „Niste osvojili Afrički kup, prekidamo saradnju“.

Niko nema snage da vam tu nepravdu saopći u lice. Tu noć neću zaboraviti. Steglo mi se u prsima… SP nisam mogao ni gledati. Došao sam na odmor u Promajnu i izolovao se od svega… Bio sam ljut. Sve što sam stekao oduzeto mi je jednim papirom. A, to pravo nema niko, čak ni šef države!

Možda je došlo vrijeme da nepravde ispravite na kormilu naše nogometne reprezentacije?

– Zvali su me mnogo puta, ali ja mislim da oni Boga mole da ja ne dođem tamo, jer znaju da bi se u tom slučaju mnoge stvari radikalno promijenile. Nemam orahe u džepu, nikad u životu nisam bio kvaran, nisam varao ljude. Možda sam bio naivan, jer u prvim kontaktima vjerujem ljudima i želim im biti prijatelj. Možda sam bio i mangup, jer, kad si mi neprijatelj, onda ti vraćam sto puta više! Međutim nikad u životu nisam bio đubre. Niko me ne može potkupiti, niti mi narediti. A, takav čovjek nije dobrodošao u reprezentaciji, naročito bosanskohercegovačkoj – kategoričan je Halilhodžić.

Kobna Mostarska noć

Iako je Reprezentacija za njega u ovom trenutku zatvoreno poglavlje, ne odustaje od Bosne. Svojevremeno su i Francuzi analizirali veliku Vahidovu popularnost u njihovoj zemlji, ustvrdivši da ju je stekao baš zato što je bio čovjek sa samopouzdanjem, koji ni u čemu ne učestvuje ako nije siguran u uspjeh, koji se drži date riječi i koji nikada nije zaboravio odakle je došao. Francuskoj je bio zahvalan, jer mu je pružila mogućnost da radi svoj posao.

– Danas, kada kažem da idem kući, to znači da idem u Francusku, ali i da hoću, ne mogu zaboraviti odakle sam došao. Kako mogu reći da ne znam gdje sam proveo djetinjstvo? Druga je stvar što me mnoge stvari bole. Što, kad dođem u Mostar, vidim da se stvari nisu pomakle s mrtve tačke… One koje su mi u životu učinili nepravdu ne želim ni da vidim! Ali, opet nikoga ne mrzim. Volio bih da se narod osvijesti, stvari uzme u svoje ruke i promijeni vlast koja nikome nije donijela ništa dobro.

U rodnoj Jablanici ostali su mu članovi familije i grobovi roditelja, a u Mostaru je izgubio sve.

– Kada vidim gdje sam sada, a mogao sam devedesetih u Mostaru glavu izgubiti, sledim se. Jednu noć i u njoj tih deset sekundi, najdužih u životu, stojim na Rondou između dvije vatre: specijalaca iz Niša, koji trebaju početi sukob, i naše policije; protivim se fašističkim idejama, repetiraju na mene i samo čekam rafal… Nikad to neću zaboraviti. Desilo se i da sam tada sam sebe slučajno ranio iz „škorpiona“. U stražnjicu. Smiješno, ali istinito. Za otadžbinu sam u tom vremenu dao mnogo, a na kraju iz nje izašao u farmerkama i košulji. Sve mi je popaljeno i opljačkano. Nemam ni fotografije za uspomenu. Niko mi nije pomogao, niti zahvalio, a sada čujem komentare: „Vaha je zaboravio ‘Velež’, zaboravio je grad“. Kako? Zato, jer tek ove godine im nisam dao novac. Odem u bolnicu u Mostaru i doktor mi kaže: „Gledaj kako je ovo napravljeno“, a ja mu odgovorim: „Znate li da sam prvi donator ove ustanove sa 10.000 dolara bio ja“? Ne zna? I vi mi kažete da trebam doći i razmisliti o Reprezentaciji. Šta trebam, za pomoćnike uzeti popa, hodžu i fratra? Udarate mi na emocije.

– Gospodine da li ste završili s ručkom, možemo li ovo odnijeti – pita ljubazna konobarica.

– Žuri Vam se, imate voz – pita Halilhodžić u šali i dodaje: – Ne, nije slobodno, još uvijek.

Vidjevši osmijeh na licu „Dinamovog“ šefa, laknulo je i konobarici. Vrijeme je bilo za druge teme iz bogate sportske karijere. Mogli smo pričati o njegovom statusu u francuskom društvu, prijateljstvu s tamošnjim uglednicima, rijetkoj slavi koju je doživio u marokanskoj Casablanci, ali vrijeme je bilo za telefonski poziv. Vahida je zanimalo kako je prošla operacija jednog od njegovih igrača, brinuo se kako protiče postoperativni postupak i je li u stanju primiti telefonski poziv.

– U medijima ostavljate potpuno drugačiji dojam, djelujete strogo i autoritativno – kažemo mu nakon što smo upoznali i drugo trenerovo lice.

Merlin i „Mostarska“

– Mnogi su mi isto kazali što i vi sada. Emotivan sam čovjek, iako na prvu ne delujem tako. Igrače koje vodim, volim, dragi su mi, a dragim osobama ne možete činiti zlo i nepravdu. Važno je samo znati razgraničiti s tim emocijama, u protivnom nisi dobar trener.

Halilhodžić je jedan od rijetkih koji je imao priliku trenirati fudbalske zvijezde kakve su Ronaldinho i Drogba. Šta jednog igrača čini velikim?

– Mora biti dobar čovjek i dobar igrač. Nažalost, vidio sam mnogo velikih sportista koji nisu veliki ljudi. Nemojte, molim vas, samo tražiti da vam kažem imena. Ronaldinho je zaigrani dječačić, on fudbal ne shvata kao biznis, a on to jeste, već kao igru. I to je, zapravo, Ronaldihova draž kao igrača.

Prav k’o strijela, visok, markantan, mogao je birati s kim će biti… uvijek je volio lagodno živjeti, opisuju poznanici Vahidovu mladost. Zanima nas koliko je on uživao u svim pogodnostima.

– Kada imaš novac, onda si i lijep i pametan i svi žele biti s tobom, ali ne smiješ dopustiti da te on isključi iz društva i da kreneš pogrešnim putem. Moraš sačuvati i ljudsku dimenziju! Je li ona moguća u fudbalu? Nekad se pitam i sam? Čini se da sam posljednji dinosaurus koji ima utopističku viziju društva. Sada mi kažu kako u Zagrebu postoji pokret „Vaha“…

Ma, kakav pokret, dajte molim vas! Mladi igrači nisu ni svjesni kako sva ta popularnost brzo prolazi. Imao sam 42 godine kada sam putovao u iznajmljenom automobilu, kako bih pratio treninge velikih klubova. Spavao sam u autu i jeo sendvič, nije bilo vina i restoranskih večera.

Nisam imao posao, sa suprugom i djecom sam živio u 29 kvadrata, a kada bi me odbijali za posao, onda bi to obično glasilo: „Ali, vi nemate francusku diplomu, nemate državljanstvo“, a do prije pola godine sam živio u kući od 400, 500 kvadrata, držao lokale, butike, imao auta i šta sve ne. Na kraju doživiš da ti Francuzi daju Orden legije časti! Pa to je van svake pameti, ali sve je to život. Padao sam, ali sam se uvijek i dizao – kaže Halilhodžić.

Za kraj priče smo se sjetili Merlina i stihova njegove „Mostarske“: „Kako si, Vaha, imaš li daha? Još jedna tekma na tebe čeka…“ Zna i on da ga nakon utakmica odigranih u bivšoj Jugoslaviji, Francuskoj, Maroku, Obali… čeka još jedna. A, nju treba igrati u BiH.

(“AVAZ”)