Počela žena ozibljno sumnjati u Škrebu. Nema ga noćima, pa zašto i ne bi. A Škrebo, jedne kasne večeri, sjede u kadu i počne se kupati i dozivati suprugu.
– Ženo ! Ženo !
– Šta je Omere ? – ljutito će ona.
– Hodi, molim te, vidi nešto ?
Namoli on nju nekako i ona uđe u kupatilo.
– Reci, sad, bi l’ ti išla s ovim drugim ženama ?
– Ne bi, bogami, Omere ! – nasmija se i bi joj lakše.
(Druga strana čaršije – Hazim Hodžić)
Strme drvene stepenice vodile su do badže, drvenog poklopca, poput horizontalnih vrata, koji se odozdo odgurivao i kroz njega se ulazilo na čardak. Na čardaku, na divanhani, odnosno kamariji, jednom mjesečno sjedio bi kadija i, zagledan u bašču, slušao optužene i tužitelje i donosio presude. Pored divanhane, čardak se sastoji još i od hodnika i četiri sobe, u kojima je nekada živjela begova porodica. Svaka soba imala je hamamdžik i zemljanu peć. U kući su donedavno bili vrijedni predmeti iz starine, mangali, ćilimi, musandere, sehare, zemljani lončići…
Dedija je junačina na glasu. I pravedan čovjek. Nije volio zuluma, pa makar taj zulum došao baš iz samog Carigrada, i od samog turskog sultana. A Dediji Čekaniću se činilo da je zulum baš odatle, pravo iz Carigrada, i dolazio. Dođe paša i donese zulum. A odakle je došao paša? Iz Carigrada. E, pa onda je i zulum carigradski. I pročulo se tako čak do Travnika kako Dedija govori o zulumu.
Srebrenik.NET Digitalni glas Srebrenika, već treću deceniju
