Srebrenik.NET / Cyber story / “OMČA” – nastavak 8.

“OMČA” – nastavak 8.

Najviše me teretio iskaz “šetača” da sam u kritično, ciljano vrijeme bio na mjestu gdje se leš nalazio a što je, na moju žalost, tačno. Poslije su sve složili u kockice, protiv mene, naravno. Amirova supruga Seka ( o, bože!)  kaže da sa osobom kao što sam ja ni kahvu ne bi popila, ako ne mora, a morala je radi Amira i posla, a kamoli, bože sačuvaj, nešto tjelesno da ima. Suše, ko mislite da sam ja!? Zar vjerovati jednom izhlapjelom cigi? Amir je povjerovao ženi i sav bijes iskalio na meni i tu, u sudnici koja se, kao što i sam možeš zaključiti, pretvorila u komedijašku farsu. Nikada neću zaboraviti Amirove riječi – on je ( to jest JA) jedan obični jebeni ciganin koji je izmislio nekakvu priču o ucjeni, zatim prevari sa novcem, pa bože nakakvoj spermi koju je ostavio u kupatilu moga ureda, kod moje žena… I tako dalje, i tako dalje… a da je on (čitaj JA)  pomislio da će časni sud, i porota, povjerovati jednom jebenom ciganinu.

Obdukcijom je, naime, i navodno, utvrđeno da je žrtva mučena, ubijena pa tek onda, znači MRTVA silovana. Ja postao i monstrum i ubojica. Čaršijom puče priča da Amirova žena Seka nama samo jednog ljubavnika, već njih više, da među njima ima i cigana, da Amir, kao nezadovoljnik, ide po raznim barovim da upražnjava razvrat, da mu je imanje u raspadanju, da u politici i stranci gubi autoritet i privilegovane pozicije, i još mnogo što-šta, što meni posluži kao satisfakcija pa se i u zatvoru, evo, protegnem i glasno prdnem. Išlo se čak dotle da je Amir priznao supruzi da je ucijenjen od žrtve a da mu je ova, dakle supruga, pomogla da se riješi napasti, da je u rabotu bio uključen i jedan njen ljubavnik i da će se Amir, kad – tad, ako ne i prije, ubiti. I tako dalje – čaršija priča, priča pa se umori. A ja čamim.

– Dok ja ovdje ležim nevin, – nastavlja moj sagovornik, – neko je kriv – ubica i zločinac, a na slobodi.

Jedno prijateljstvao usahlo je zauvijek.

*  *  *

Po završetku poslednjeg razgovora sa Krivom, nastavak je uslijedio poslije par dana. Nije se osjećao bobro – prehlada ili nešto slično stvarali su ga nervoznim, ali je ipak nastavio ispovijest do kraja. Dao mi je presudu i sve pripadajuće papire, što idu uz ovu priču, i poslije dugotrajnog čitanja i prosuđivanja, nisam se mogao oteti utisku da neka pitanja nikada neće dobiti odgovor.

Sutradan je Kriva nastojao da nastavi uobičajenim ritmom života, koliko se to moglo u nastaloj situaciji. Tjerao se da radi, da u određeno vrijeme ruča, da se ponaša “normalno”, kao do sada… ali, protivno volji, teško mu je išta išlo za rukom. Po dogovoru, poslije pomenutog događaja, Amir je otišao na službeno putovanje koje je, ovaj put, trajalo dosta duže nego je uobičajeno. Sa zločinom ga, vjerovao je, ništa nije povezivalo. Ili, možda, jeste – Kriva. Kada ga je Kriva nazvao mobilnim, i tražio objašnjenje, Amir je prekinuo vezu predhodno rekavši da će uskoro kući. Tako je Kriva, kao i na usmeni upit prije, ostao uskraćen odgovorom. Amir, po Krivinoj prosudbi, nije odavao zabrinutost, izuzev, možda, zgroženosti, koju je osjećao i prije. Poslije je rekao, po povratku sa službenog puta, da o neprijatnom događaju ništa ne zna i da se on, Kriva, nema čega plašiti. Kako, ba?

Papir umjesto novca? To je proganjalo Krivu. Ko je u to upleten, zasigurno, povezan je i sa ubistvom. – Pojma nemam, – kaže Amir.

Ostavi komentar