Srebrenik.NET / Cyber story / Iz neobjavljenog romana “OMČA” – l priča

Iz neobjavljenog romana “OMČA” – l priča

Zovem se Ibrahim, neki me zovu Ibro, a neki  – njih više – Kriva. Otac i mati su mi cigani pa sam i ja, valjda, Rom.Po zanimanju sam bio sitni lopov, a kasnije, s’ prikupljenim stažom,kriminalac pa dogurah, kao što vidiš, do ubojice. Postao sam broj. Lišen svih prava koja mi, kao ljudskom biću  pripadaju, i svima onima koji nisu hajvani.

Moju profesiju odredilo je djetinjstvo. Kuća mi je bila ulica, ležaj bilo gdje, dućan samoposluga, a hala gdje stignem. Ocem sam zvao pijanduru Avdiju, a otac mi je mogao biti svako. Jedinac sam jer se po mom rođenju u materi nešto preokrenulo i nije mogla više rađati, kao da nije ciganka. Od matere sam bježao kad je bila uz mene, a danas, kad je nema, više je imam. Od škole imam ništa a od nečega se mora živjeti. Šta bi ti da si na mome mjestu?

Selili smo od mjesta do mjesta. Prije, znaš, cigani nisu bili popularni kao što su danas. Proganjali su nas gdje god bili. Odlazili samo, vraćali se i tražili nove lokacija. Uglavnom, uvijek smo se vraćali… Gdje god bili otac je pio, mater bio, a ona, jadna, nemoćna da se suprotstavi jačem, krivila je mene. I tukla. Ti si, veli, za sve kriv: da tebe ne bi ja ovu budalu ne bi trpila – jebavao bi sopstvenu mater, a ne mene. Od svakoga sam zavisio – ko šta da. Kao cuko umiljavao sam se, cvilio i puzao oko nogu i kada nedaju, daće poslije.

Na ulici sam a tržnica je do ulice pa mi bi prirodno da se okrećem u tom krugu, gdje ima svega i svačega, a od toga se živi. Spočetka me udaraše ko stiže, pa i oni koji me ne uhvatiše, tukoše kasnije, kad se vratim. Tako to bi dok ljudi, konačno, ne shvatiše da se od mive živi, a ona je tu, na dohvat ruke. Stanje se promijeni – počeše mi davati: neko naranču, neko jabuku,pa bananu…i bilo bi dosta, da sam sam, i da nemam obavezu prema roditeljima.Onu razliku, za njih, niko ne daje. Neka rade, viču.Naduravasmo se dugo,dugo -godinama-a oni nadobiše.Kao gubitnik obećah sam sebi: od milostinje ću živjeti a ono resto, za oca i mater, zaraditi. Tako bi…Od svih najmilostiviji je bio Amirov otac, istog ovog Amira što danas vedri i oblači po cijeloj državi.Da li je njegova milost bila motivisana humanim razlozima, ili je očajno trebao radnika, jer je teško bilo naći nekoga iz prostog razloga što se svako bavio nekim “svojim” poslom, a bepuslana bila samo ciganija, ni danas ne znam. On meni malo a ja njemu puno. Vikne: Kriva! a ja tu, pri ruci, brzo skoknem, ostavljajući započeto. Tako se imeđu nas javi povjerenje što ja pogrešno protumačih, pa velim-prijataljstvo.Smatrao sam ga najvećim prijateljem.

Poče me ostavljati sama za štandom. Veliki grad, pa i tržnica, i promet, a bogami i zarada, pa velim da bih bio veliki kreten ako i sebi malo ne ostavim.

Ostavi komentar