“OMČA” – nastavak 12.

Proglašen menadžerom godine u kantonu gdje je živio i radio, mada je poslove razgranao po cijeloj državi, i izvozio,, za postignute rezultate u privredi, kao najuspješniji od nominovanih, a po mišljenju komisije za izbor ( kojoj je, usput, “signaliziran” izbor ), neugodno se osjećao pred kamerama. puno, brate, svjetlosti. Imao je spreman “referat” koji mu je po podne napisao jedan radnik, jer nije imao savjetnika radi sujete,, i mada je bio čitko ispisan, djelo pismena čovjeka, velikim štampanim slovima da bi se lakše snašao, imao je problem sa čitanjem. Više je sricao nego govorio, između kašljucajući, i, kao, čisteći grlo. Stezala ga je kravata pa je naglim pokretom lijeve ruke olabavio čvor, a kada je shvatio da ga košulja steže više od kravate, raskopčao je jedno dugme ispod vrata. Znoj koji je osjećao po cijelom tijelu, srećom, bio je nevidljiv, izuzev po licu sa koga je lilo kao iz mlaza. Dođavola!

– Nisam nekakav govornik… ja sam… fala vama…, ovaj, koji me predložiste… znao sam ja da će… jednog dana…

Dosta prijatnije se osjećao poslije, za večerom, kada su i kamere a i prokleta svjetlost lefektora ( da, tačno tako – lefektora!) bili pogašeni, a koja je pripremljena u njegovu čast. Premijer jedne od vlada, ni sam ne zna koje i čije, ali jedne s višeg nivoa, ako nije i najviša ( znaš, ima ih mnogo )razgovarao je sa predstavnicima  Radenske tri srca koji su malo slušali, poslije obećavalia, kasnije – kada je premijer završio – govorili a prisutni slušali jer uvoz ovog strateškog artikla je važan za region, pa i za državu u cjelini – biće otvaranja novih radnih mjesta, itd…itd.

Na čestitanjima dobro se držao. Znao je on da će od njega napraviti najuspješnijeg, najvrednijeg, najpametnijeg… i najzaslužnijeg… koji će, eto, kao rešpektabilan faktor predstavljati našu zemlju u mnogim delegacijama širom Evrope, pa i dalje…

*  *  *

“Pokvarena roba”, kao kvarljiva, bila je primorana da mijenja destinaciju. Sticajem okolnosti, ni kriva ni dužna, našla se na teritoriji Bosne, koja je i Hercegovina, i počela je “radom” u nekoj prosječnoj birtiji, na sjevernim vratima Bosne, prvo kao konobarica, pa onda i nešto više, kroz unapređenje, kako su bosovi odredili. Jedno veče upozna nenametljivog i tihog mladića koji joj obeća mnogo, a ona prihvati. Pomjeri se, tako, par desetina kilometara i poče odrađivati posao sa kolegicama koje su međusobno razgovarale a ona nije bila sigurna da li se uopšte razumiju, tako su stranjski govorile ( slično kao i u Harkanju ). Natucale su malo i naški a bile su, kako je čula od mladića, iz Ukrajine, Moldavije, Rumunije… Posao je cvao.

U rijetkim trenucima odmora, koji joj podari božja volja kad žena mjesečno pocrveni, gledajući tv-e program, iz nezainteresovanosti trže je slika  u gro planu – slika Amirova. Shvati da mu nije znala ni ime, pa se naprezala da se prisjeti kako ga oslovljavala gospođa Rozita, uzalud – ali sada njegovo ime pročita na ekranu – AMIR!

Shvati: on je velika riba. Mada bez oružja, i bez municije, odluči se na riskantan korak.

Ostalo je bilo lako.