“OMČA” – nastavak 11

Pošto je ostao sam, bez supruge i prijatelja, a smatrao se da su ga oboje iznevjerili, Amir je izgubio volju koju je prije izdašno posjedovao. Nije  mu se više radilo. Nije mu se više ni jelo ni pilo. Ustajao je, istina, rano, kasno lijegao, malo odmarao,  a postigavši rezultate znao da to nije pravo, ni prijašnje.

U obrtu mu ponesta gotovine pa odluči da proda jednu fabričicu, malu u nizu koje je posjedovao, da bi spasio ostale. Kupac se brzo nađe i ugovoriše aranžman – plaćanje u kešu i odmah, između ostalog, pa mahnuše. Isplata se obavi.

Da bi spriječio eventualnu prevaru sa novcem, jer su vremena konfuzna i teška, namjernu ili slučajnu, Amir pedantno popisa serijske brojeve primljenih novčanica. Kupac ga malo s nepovjerenjem pogleda, stade, kao da razmisli, pa potpisa listu.

*  *  *

Dok je tražio neki važan zatureni papir u komodama nađe spisak nekih popisanih novčanica. Prepozna rukopis nesrećne supruge i zamalo da zaplače, što se često događalo od kako je otišla, a on nalazio na nešto što ga podsjećalo na zajednički život. Zaboravivši šta je, u stvari, tražio, presavi ga, pređe u drugu prostoriju, upali svjetlo, uze iz ladice svoj, te uporedi.

Zinu od čuda. Serijski brojevi novčanica bili su isti.

*  *  *

(Amir, prije).

Mada je znao da je njegov položaj i ugled u Bosni prevazišao Harkanj pa i Mađarsku, Amir je ipak odlučio da produži vezu sa starim prijateljima, nalazeći više razloga:

– u njegovoj zemlji ovo pitanje nije uređeno i ne funkcioniše kako treba ( izuzev na divlje što mu nije odgovaralo),

– u Harkanju, pa i Mađarskoj, bolje ga poštuju, što njegov ugled zaslužuje,

– u većim centrima teže se snalazi, a Harkanj je mali i pitom,

– bogme, staro prijateljstvo se ne zaboravlja,  i slijedeći razlog…

– ovi do sada su dovoljni pa ovaj i nije potreban.

*  *  *

– Rozita, draga gospođo, dugo mse nismo vidjeli!?

– Ja, g-dine Amire, dugo vas nije bilo.

– E, draga gospođo, poslovi… znate.

Uzeo je najbolje bijelo vino… i najskuplje, nije mu žao… ima. Da ga upitaju šta pije, odgovorio bi “bijelo” jer, jadan, nije ni znao kako se zove. A hoće mu se…

– Gospođo Rozita…!?

Sa koliko robe raspolaže gospođa Rozita? Pa, g-dine Amire, samo recite. E, gospođo, mogu platiti puno, samo recite…

Roba je spremna, g-dine Amire! Po starom.

Voli ti Amir Mađarsku robu, pa i drugu, stranjskiju. Samo ne našu bosansku. Kada joj tepa, a tepa često, roba se smiješi k'o nešto na nove gaće. I opet se smije, a ne razumije, k'o nešto na nove gaće. To ga uzbuđuje. Osjećaj nadmoći, nova, dakle nepoznata i neistražena roba, sigurnost koju očekuje, i vrhunac što slijedi, uzbuđuju ga.

– De, ba, piče, pomakni se malo,- tepa. A piče se smije. Ne odmiče dok je odgurne u stranu, da dođe druga. Roba je danas ubrojana u tri komada pa se jedna mora micati, i pomicati, da bi došla nova, svježa. Hihoće jedna trećina robe oko njega, a on, sretan, topi se od miline: hvala Ti, dragi Allahu, što mi dade ovaku ljepotu u mome životu. Bože, odužiću Ti molitvom, i sadakom. I zekjat daću, žalit’ neću…

Roba oblijeće oko njega. Pita ga i hrani. Hihoće po stranjski, ne po naški.

Sjeti se, tako, priče o bosanskim prvašima iz prošlosti koji su, uživajući u ljepoti ženskog tijela, govorili da je dobar Budim, a dobra i Pešta. Slušajući te priče, kao mali, zamišljao je svijet drugačijim, daljim, običnom čovjeku nedostupnim u kome, kao pojedinac samo postojiš, a ne živiš. Sada, ovdje, u Harkanju, shvata oa ostvaruje pritajenu želju jer sad, on, Amir, živi, a ne samo da postoji.

– Priđi, bona, bliže. Da te malo pipnem, – govori joj. Dok se jedna pere u kupatilu, druga dotjeruje šminku kezeći se, treća, najljepša, hoda njišući kukovima. Osjeća da živi, – hvala Ti bože, daću…!

Dok je, tako, tepajući utaživao merak i slast, i slušao govor između robe jedan i dva, koji, svakako, nije razumio, roba broj tri, dal’ slučajn o ili s namjerom, na postavljeno pitanje robi jedan i dva, na naški, bosanski, odgovori: tačno je…,pa se zaprepasti, stavi ruke na usta, razrogači oči i ukipi se. Kao i Amir.

– Rozita, Rozita…! – ori se Amirov glas.

Uvijek spremna da pritrči u pomoć, ako zatreba, i učini mušteriji na volju, Rozita se brzo odazva: – Da, g-din Amire!

– Roba pokvarena! Roba ne odgovara kvalitetu…!

*  *  *