oj drug Muharem

Da je kojim slučajem ostao fudbaler, Muharem Džunup zvani Kalibracija bi vjerovatno danas bio uspješni trener nakon više nego blistave fudbalske karijere. Barem sudeći po talentu koji je kao maloljetnik rasipao po livadama na kojima su održavani seoski i prigradski turniri. Gazde kafana su ga vrbovali mjesecima unaprijed kako bi igrao za njih, a Muharemu je bilo svejedno. Jedini uslov koji bio imao je da mu svaki put kupe nove tene, jer stare ne bi dugo izdržale na pozamašnoj nozi.

Kalibracija je bio baš golem, a ni sekundu nije djelovao neskladno. Perfektna koordinacija pokreta, pregled igre, tehnika. Sve je govorilo da će Muharem postati neko, jedino su cinici, valjda od nemoći, ponekad skretali pažnju ne njegova preko dva metra . Istina, Muharem jeste bio viši od dva metra, ali je driblao bolje od Džajića pa to nikome nije ni smetalo. Fajko i Bata su ga nagovorili da zaigra centarfora u juniorskoj ekipi lokalnog kluba, a on je pristao ali samo pod uslovom da i dalje igra seoske turnire. Valjda kako bi sebi uvijek obezbijedio tene. Mogao je imati tena koliko je htio, samo da mu se nije desio maler, a to se valjda desi najmanje jednom u svakoj fudbalskoj karijeri.

Na jednom seoskom turniru, Kalibracija je u svom stilu prošarao kompletnu ekipu Kruškine gostione i pokušao se ušetati u gol. Kažem pokušao, jer mu je na samoj crti zasmetala prečka u koju marnuo glavom i pružio se koliko je dug i širok na utabanu ledinu u komu koja će potrajati do kiseljačkog vašara.

Kad se probudio, rekli su da je imao teži potres mozga i da je zbilja dobro prošao sa samo jedanaest kopči i zašivenim uhom.

Zbog ovog nemilog događaja jedna obećavajuća fudbalska veličina je prestala da postoji, a mama Zula ga je ispisala iz svih fudbalskih knjiga. Neko joj je prišapnuo da Muharem ipak ne bi trebao bataliti sport, pa ga je upisala na odbojku.

Zvijezda je zagasla na jednom nebu, da bi zasjala punim sjajem na jednom drugom nebu. Ispostavilo se da je Muharem Džunup zvani Kalibracija nevjerovatno nadaren odbojkaš. U prvoj svojoj sezoni je postao kapiten ekipe i najbolji napadač lige, a u drugoj je već dogurao do reprezentacije. U to vrijeme odbojkaškim svijetom su harali Rusi, a Kalibracija ih je skoro pa sam pobijedio. Mahalaši su pričali da je tadašnji trener Rusa završio u gulagu, a da su braća Artem i Aleksej Vladimirovič završili na prinudnom radu u sibirskom rudniku mrkog uglja – nešto kao ruska verzija Banovića samo sa puno više snijega, ali narod je počesto znao izmisliti priče, pa i ovu treba uzeti sa rezervom.

Poslije tekme novinari su se nagurivali oko Kalibracije, pitali ga šta on misli o svjetskoj tituli, on se nakrivio kako bi dosegnuo mikrofon i samo rekao: Nedostaje mi driblanje!!

Nakon poraza od Italijana više ništa nije bilo kao prije. Odveli su ga u Italiju gdje je lupao italijanske glave, a nedugo zatim se pročulo kako se propio i da samo broji dane kada će se vratiti kući. Globalni sjaj zvijezde je haman bio ograničen lokalnom mahalom i seoskim turnirima.

Pred sami rat sam ga sreo u mahali. Maskirne pantole jedva do ispod koljena, mala jakna prekratkih rukava i neizbježne tene na nogama – valjda nijedna vojska ovog svijeta nije proizvela čizme koje bi pasale na Muharemovu nogu. Izgledao je kao loše opremljeni ribar, kome je ženina greška u rukovanju mašinom za pranje veša sjebala kompletnu ribarsku odoru. U ratu se još dublje zagledao u dno flaše.

Jedno se vrijeme nije čulo za Muharema, da bi se opet odnekud pojavio. Suh, kako bi nekadašnje pijanice stručno okarakterisale svoju apstinenciju od konvencionalnih opijata, i naoko savim zdrav. Neko se sjetio i uključio ga u rad lokalnog odbojkaškog kluba. Samo ponekad, negdje pred kraj septembra, kad se Kiseljaci završe, i dođe vrijeme prevrtanja koma, u Muharemu se nešto preokrene, pa se zada na igralište i dribla sve travke redom i drži se onog kruga na centru igrališta gdje nadaleko i naširoko nema nikakve prečke.