OMČA – nastavak 3

Šutim. Gledam ga u oči. Ne prestajući se smiješiti, gotovo ljubazno, ponovi pitanje: Ko? Moj pogled govori – ne znam! Gleda me. Smiješi se. I čeka. Čekam i ja.Stisnuo usnice, bacio pogled pred sebe, i čekam. Kada mu dosadi, primače mi se bliože licu, pa namignu. Meni laknu. Razuman čovjek, nema šta. Navede me te i ja njemu, onako familijarno, odgovorih istom mjerom – namignuh i ja njemu.

Dabogda nisam.

Kada me je udario otvorenom desnom pesnicom po lijevom obrazu, i oborio sa stolice, mislio sam da je zemljotres od loo stepeni po Rihteru.

Zazvoni telefon.

– Da, da – kaže. -Dogovoreno.

A meni-idi sada. I razmisli.

                                                                         *    *   *

-Hajde, gospođo, uzmite… Banane najbolje na svijetu, vidi… k'o guščiji vratovi, žute se. Pa ananas! Vidi ove naranče? Tri kila? Pa limun… Gospođo, vidim ja – hoćeš boraniju, ili, možda bamnju za muža… Ih…

– Hajde, narode, navali. Voće! Voće! Voće kod Krive!

                                                                            * * *

Nije bilo zaratilo ali se u vazduhu osjećao miris krvi, kada me Amir upita: Hoćeš li u stranku, zajedno sa mnom? – Idu li cigani u tu stranku? – Ideš ti i to je dovoljno. – Šta se u toj stranci radi? – Ćutiš a kada drugi dignu ruke, digni i ti! Kada je nešto u moju korist, digni obadvije… I zapamti…!

                                                                             * * *

Negdje sredinom devedesettreće, ili malo kasnije, zove me Amir – dođi odmah!

Put se deblokira. Očekuje se priliv svih vrsta robe. Vrši nabavku i pazi kako radiš!? a momak neka prodaje. Ah, umalo da zaboravim! – maši se rukom u džep, izvuče plavi koverat i dade mi ga. – Pazi kako radiš!… – ponovi.