Kiša

Faik M. na jedvite jade je završio Mješovitu Srednju Školu – trgovački smjer. U svom rodnom Srebreniku. Tri put je bio u Tuzli – kad se rodio, kad je slomio ruku i kad je otišao u vojsku. Faik M. je bio povučeno i tiho dijete. Bio, zato što već odavno dijete više nije. A povučen i tih se može vezati za većinu njegovog života.

Spomenka K. se rodila u selu nadomak Srebrenika. Odrasla u pobožnoj familiji, skladnim životom, odgajana od roditelja težaka, mirnih ljudi koje je ugovor roditelja spojio u doživotno i uzajamno poštovanje bez ljubavi. Spomenka je voljela svoje roditelje, a i oni su voljeli svoju Spomenku. Završila je sa odličnim uspjehom Mješovitu Srednju Školu Srebrenik – ugostiteljski smjer.

Faik M. je nakon odsluženja vojnog roka, duga prema domovini koja ga ničim nije zadužila osim što se tu rodio, dobio zaposlenje u lokalnoj trgovačkoj firmi, Megalomanix d.o.o. Srebrenik na mjesto kasa-radnik sa povremenim djelatnostima oko slaganja robe na police i regale . Faik M. je bio vrijedan i pouzdan radnik. U njegovoj kasi ne samo da nikad nije falio ni bon, u Faikovoj kasi su i novčanice bile složene slika na sliku, Branko na Branka, Musa na Musu. Tek poneki Ivo Andrić bi se našao na dnu papirne piramide da svojom veličinom sve Kočiće i Višnjiće učini beskrajno malim i smiješnim.

Spomenka K. nije služila vojsku. Nije ni lomila ruku. A dobacila je i do Beča, jednom najmanje, obišavši bližu i dalju rodbinu u pečalbi. Spomenka K. je bila lijepa i simpatična djevojka. Radila je u kafe-restoranu, otvorenom još u doba prije zadnjeg rata, na dobrom glasu po svemu. Gazda se trudio da mu gosti budu baš gosti. Zadovoljni i usluženi kako to jedan gost očekuje i zaslužuje. Zato je Gazda u svoj kafe-restoran zapošljavao samo učenike generacije iz Mješovite Srednje Škole Srebrenik – ugostiteljski smjer. Zato je Gazda zaposlio i Spomenku K.

Faik M. je poslije svakog napornog dana, nakon što bi cijelu bosansko-hercegovačku književnost posložio u kutiju za predavanje pazara, svratio u kafe-restoran, kod Spomenke K. na kafu. Faik M. je bio tih i povučen, ali u Spomenkinom društvu, dok bi sjedio za šankom i gledao kako ona užurbano radi, Faik je bio razdragani mladi dječarac, kakav nikad nije bio. I Faik M. je bio lijep. Ali previše neprimijetan da bi neko tu njegovu ljepotu primijetio. Spomenka je histerično mahala ručkom od aparata za kafu, povremeno se svađala s gostima koji joj to ne bi uzeli za zlo, žalila se zbog ovog ili onog i na kraju svaki nesporazum ispravljala osmijehom.

Spomenka K. bi u toku radnog vremena, a za vrijeme pauze, umorna od odličnih jela iz kafe-restorana, otišla u Faikov granap, kupila nekad sudžuke, nekad obične pileće podriguše, četvrt friškog hljeba i dijetalni jogurt i svaki put bi platila na istoj kasi. Faikovoj. Istovremeno bi iskoristila priliku da ga pita kako je taj dan, kako ide posao i kako se nikad ne iznervira. Faik M. bi mirno slagao pare, precizno prebrojavao kusur i umjesto odgovora nudio nisku bijelih dentalnih bisera razvučenih u spontan osmijeh. Faik M. se nikad na poslu nije nasmijao kad Spomenka K. nije bila tu.

Potrajalo bi to njihovo međusobno osmjehivanje da se tih dana nad čaršiju nisu navukli crni oblaci. Kiša je neprestano padala skoro dvadeset i sedam dugih dana. Dovoljno da se i oni najvedriji naoblače. Dvadesetosmog jutra policija je bezuspješno pokušavala da uđe u granap Megalomanixa. Doveli su Spomenku K, uvalili joj megafon i nadali se da će ona uspjeti da nagovori Faika M. da se preda.

Nikad nije razjašnjeno ko i kako je ubio Faika M. Da li ga je ustrijelio neki slave željan lokalni policajac ili je istina ono što narod priča. A pričalo se da je, nakon što ga je tog dvadesetog osmog jutra na kasi iznervirala Hanifa B, diplomirani čaršijski ters, Faik M. ispod kase izvukao automatsku pušku AK-47, i prvim rafalom pokosio Hanifu B, Omera B i Nevenku A. Potom je mušicu okrenuo prema Halilu S. i Sejadu K, svojim neposrednim nadređenim, pa usput još ustrijelio par slučajnih mušterija tog kobnog jutra koji su se u pravo vrijeme zadesili na definitivno pogrešnom mjestu, i na kraju, prije nego je policija uopšte i došla na lice mjesta, naslonio usta na od baruta zaprljanu cijev i poslao vrelo olovo na proputovanje kroz sopstvene sive mase.

Spomenka K. je još uvijek radila kod Gazde u kafe-restoranu. Spomenka K. svaki dan mirno slaže svoj pazara, pisac na pisca, slika na sliku, most na most. Ne svađa se i ne smije se.

Ostavi komentar