X
    Categories: Cyber story

KADA ĆE NAM BITI BOLJE – Andrej Nikolaidis

Tvrđava Gradina Srebrenik

Zato što su pravna i pravedna država dvije posve različite stvari. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose – a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas. Vrhovni pravni akt kojim je definisana podjela plijena zove se Ustav, a stvar je do detalja razrađena u zakonima. Ponekad se plijen dijeli mimo Ustava i zakona, i tada jedna grupa lopova angažuje policiju i sudstvo da kazni drugu grupu lopova koja ih je u podjeli plijena zakinula. Tada vidimo pravnu državu na djelu.
Piše: Andrej Nikolaidis

 

Sugeriše nam se – zapravo: svakodnevno nas bombarduju tvrdeći – da će nam biti bolje, samo da obavimo dvije presudne, neodložne, ovo-mora-čim-prije stvari:

1. pomirenje – prevazilaženje takozvanih „kobnih podjela“ u našim nacijama

2. posao uspostavljanja pravne države i vladavine zakona.
Niti jedno, niti drugo, nažalost, ne jamči boljitak. Naprotiv, jamči da će nam i dalje biti loše. Samo na drugi način.

GOSPODARI IZ NAŠIH REDOVA

Dobro: dopuštam mogućnost da će nam loše biti na bolji način: koje loše ti je draže, ljepše, bolje, kako preferiraš da ti bude loše – to je stvar ukusa, lična stvar u koju se ne bih htio miješati.

Prvo. Pod pomirenjem se misli na svašta: od pomirenja partizana sa četnicima,  ustašama i naci-muslimanima(što se, dakako, sprovodi kriminalizacijom partizana i reafirmacijom ustaša, četnika i hrabrih muževa, pripadnika handžar-divizija: sretna vam rabota, gadovi i debili, zagovornici pomirenja) do pomirenja političkih stranaka koje su pljačkale pozivajući se na partizane sa političkim strankama koje su pljačkale pozivajući se na četnike, ustaše i naci-muslimane.

Misli se na ama baš sve: osim na pomirenje strana u klasnom ratu, koji bjesni neprimijećen. Svi traže pravdu za ove, pravdu za one.

Ali niko ne kaže: hajde da se pomirimo tako što ćemo sprovesti pravednu redistribuciju društvenog bogatstva.

Niko ne kaže: hajde da, prije nego kompromisom u interpretaciji zaključimo priče o Drugom svjetskom ratu, pa i priče o ratu devedesetih, mi pravednim mirom okončamo ovaj rat koji traje. A, to ne. Naši su ljudi zabrinuti hoće li im djeca biti muslimani ili hrišćani, hoće li zaboraviti svoju vjeru i tradiciju? To što će im djeca biti robovi, nikoga ne brine.

Šta kažeš: djeca naših gospodara biće gospodari naše djece? Pa dobro, ali da ti gospodari budu iz redova našeg naroda, more li?
ŽELITE LI PRAVNU DRŽAVU?

Drugo: pravna država. I nacistička Njemačka je bila pravna država. Ti su se baš držali zakona. Oni su čak i Holokaust pravno i ustavno uobličili. Da je neko podnio žalbu njemačkom Ustavnom sudu (možda i jeste?) tvrdeći da je istrebljenje Jevreja neustavno, žalba bi bila odbijena uz perfektno pravno obrazloženje.

Nacisti su smatrali kako se pravna preciznost ne može precijeniti: zato su, napokon, angažovali jednog od najvećih pravnika tog vremena, Karla Šmita, da dâ pravnu definiciju: ko je, što se zakona tiče, Jevrej? Da, dakle, pravno definiše ko će sve biti ubijen.

Sa druge strane, mi smo živjeli u Jugoslaviji čiji Maršal je jednom prilikom rekao kako se ne moramo baš uvijek držati zakona, „kao pijan plota“. U kojoj biste državi radije živjeli: pravnoj državi nacističkoj Njemačkoj ili zaobilaženju zakona sklonoj Titovoj Jugoslaviji?

Pravna nacistička Njemačka počinila je neke od najvećih užasa i nepravdi u povijesti. Titova ne-pravna država bila je jedna od najpravednijih država u povijesti. Kako je to moguće?

Zato što su pravna i pravedna država dvije posve različite stvari. Pravo je u teoriji vrjednosno neutralna procedura, u praksi procedura koja radi za one koji zakone donose – a to su, da se ne lažemo, bogati. Još je Sveti Augustin u svojoj briljantnoj i razornoj kritici države primijetio da i razbojničke družine (a država je, ako nema pravde, tek razbojnička družina, kaže) plijen dijelile na osnovu nekih pravila, dakle zakona. Kako tada, tako i danas.

Vrhovni pravni akt kojim je definisana podjela plijena zove se Ustav, a stvar je do detalja razrađena u zakonima. Ponekad se plijen dijeli mimo Ustava i zakona, i tada jedna grupa lopova angažuje policiju i sudstvo da kazni drugu grupu lopova koja ih je u podjeli plijena zakinula. Tada vidimo pravnu državu na djelu.

SAGORIJEVANJE IDEJE

Istraživanje Oxfama pokazalo je da 80 ljudi na ovoj planeti ima više novca nego 3,5 milijardi. Svako ko nije sveden na idiota – žrtvu humaniratno – demokratske propagande, zna da se toliko bogatstvo može steći samo pljačkom ili eksploatacijom sirotinje i proizvodnjom nove sirotinje. Većina od tih 80 ljudi živi u demokratskim i pravnim državama. Što znači da su pljačka i eksploatacija legalne (doduše ne svaka pljačka i ne svaka eksploatacija, zato i postoje, rekosmo, Ustav i zakoni) , jer bi ih u suprotnom pravna država spriječila u tome, ne?

Sa druge strane, pravda je ideja. Koja se ponekad pokušava ostvariti revolucionarnim, ponekad pravnim sredstvima. Revolucija je mladost ideje, trenutak kada se Ideji čini da je u ime Pravde pravo činiti nepravdu. Onda kada je ta ideja napokon pravno uobličena, a mora biti, jer teror ideje valja nekako zaustaviti, počinje dekadencija ideje i njen kraj je blizu. Ideja svakako umire: bilo da sagori u vlastitom teroru, bilo da istrune u vlastitim zakonima.

(zurnal.info)