Imetak

cage kemo Osman Bajrin je u Gornjim Jelovčanima bio poznat kao kabadahija. Volio je taj čuti ćemane i šargiju više nek babu svog Bajru. A govorio bi njemu babo Bajro, e moj sine, teško se meni kad ja umrem – umrijeću ti i na onom svijetu od brige za tobom i tvojim sibijanom. Ti kakav si, daleko nećeš dogurat.

A imao je Bajro pozamašan imetak. Negdje u vrijeme Monarhije, uvezo se Bajro s nekim Švabom i zajedno su otvorili pogon za preradu drveta. Otišlo je uskotračnom prugom hikmet japije i brodskog poda, negdje put Kavdaka i Pešte. Još uvijek se bečke dame i peštanske kurtizane beče napirlitane plešući polku i valcer po Bajrinim brodskim podovima i parketima.

Kad bi se putnik namirnik popeo na Hadžikadijin Han, sve dokle bi mu pogled stigo, bilo je Bajrino. I šuma, i rijeka, i Šerina Trnatica, kojoj su i ime promijenili pa je sad bila Bajrina Trnatica.

A Osman Bajrin nije puno mario za babin imetak. Njemu je bilo važno da ima za šišu i meze u Smajlaginoj birtiji, i da univerzalnoj pjevaljki-konobarici-izbacivaču Mari u svaka doba ima zaditi stoju za pozamašne sisurine. Avdaga bi znao tri dana i tri noći svirati jednu te istu pjesmu, samo zato što je Osmanu Bajrinom prahnulo da sluša o jednoj noći kad su u Doboju po hrđavom putu vodili Avdagu na robiju. Tužna je bila Avdagina kajda, i da je Luis Armstrong čuo, garant bi Avdaga dostigo planetarnu popularnost, jer crnački blues spram Avdagine tuge ti je ko oda radosti.

Načet preživljenim ratovima i hladnim noćima, dok se još ko momak skrivao po Hadžikadijinom Hanu, Bajro je valjda osjetio da mu se bliži kraj na ovom svijetu. Vele ljudi da u neka doba insan sam osjeti kad mu je kraj, pa gleda da se na ovom svijetu izmiri sa svima, prije nego preseli na onaj. Bajro se nije ni zavadio sa svojim sinom Osmanom, ali nije bio ni sretan zbog njegovog troškali života.

Sine dragi, reko mu je na samrti, ako nastaviš tako kako sad živiš, neće puno vremena proći, a ti ćeš doći u situaciju da se ubiješ. Dabogda imo pa nemo ti je najgora kletva, sine moj. Al halaliću ti samo ako me u tom zadnjem tvom danu poslušaš. Kad dođe da ne može dalje, i kad se odlučiš ubiti, a ti se objesi u velikoj štali na tavanu na najdeblju gredu. Samo toliko od tebe tražim.

Umro je Bajro, Osman je nastavio kako je i naučio. Od sijela do sijela, od birtije do birtije, dok ne prosija babin imetak između Marinih sisa.

Nekako u to vrijeme, nazovi jarani, okolni gazdovani, dok još svi nisu bili čuli za njegovu propast, zovnuše Osmana sebi na sijelo. On jadan, nit je imo šećerki djeci da dâ, nit domaćici šamiju, već zamota što mu je žena spremila sebi i djeci, maslanicu, pa će to ponijeti ko milost na sijelo. Usput mu oslabljena bešika pritisla, pa skrenu on u ogradu da obavi nuždu, a ruksak s maslanicom ostavi na koc pored puta. Naišlo paščinje i dok se on snađe, raščerupaše ruksak i ode maslanica.

Na sijelu je pokušavo da se opravda što je došo praznih ruku. Veli, eto, ja tako stao malo da obavim nuždu, a paščinje odnekud naiđe i odnese onaj ruksak. Zajedljivci se krenuše rugati. Oni što su znali da je popio babin imetak, napraviše ga još budalom, gdje će paščinje s koca odnijeti ruksak. Napadoše ga i da laže i svašta mu još nakalemiše. Valjda je s parama koje je popio, popio i povjerenje i ugled i sve ostalo.

Tužan se Osman vrati kući i sjeti se riječi svog rahmetli babe i pomisli kako je stvarno došlo vrijeme, kad mu je samoubistvo jedini spas. Gledao je čas u ženu, čas u djecu, kako bi ga to makar odvratilo od crnih misli, ali nikako nije mogao da nađe mir sa samim sobom. Rekao im je da ide da vidi goveda u štali prije nego legnu spavati.

Našao je dobar i čvrst konopac i najdeblju gredu u velikoj štali i svoj zadnji put na ovom svijetu.

Zašto ga je babo zadužio da se objesi baš na najčvršćoj gredi? Zar babi Bajri ne bi bilo draže da on, Osman, izabere natruhlu gredu jelovaču, odmah iznad ulaza u ambar, pa da se ova pod njegovim, istina od iscrpnih sijela i straha od nadolazećeg siromaštva otanjalim tijelom smiluje i pokloni mu još jedan život. Čuo je kako svaki samoubica u zadnji čas promijeni svoj nijet, ali tada je obično prekasno za bilo šta.

Osman više nije htio da živi. Pritislo ga je i sustiglo sve o čemu nikad nije ni razmišljao. I sad je tu. Odlučio je. Zanijetio. I obećao je babi svom na samrti. I tako su se i halili.

Popeo se ljestvama na tavan. Nije bio ovdje otkako je babo umro. Učinilo mu se na trenutak da se vratio u vrijeme dok je bio dijete i dok su piriz i palija bili jedine mu brige. Kako bi samo bilo dobro da je samo zaspao u sijenu i sanjao ovaj svoj život unaprijed. I sad kad se probudi, tačno će znati šta i kako dalje. I kako će pomagati babi. I kako će vrijedno raditi i poslije babine smrti. I kako će voljeti svoju vjernu Moranjačku koja mu je djeca izrodila i nikad ni riječi nije prigovorila zbog njegovih pijanstava i onog što narod priča.

Nek prosije vala kad ima šta, vikala bi zajedljivim komšinicama podbadačama koje su joj prepričavale najveće tajne povjerene im jutros na bračnom jastuku. Nije se Moranjačka puno brinula o Marinim sisama i parama koje su među njih salivene. Više je nju morilo šta će sa ovo dvoje siročadi kraj živog im oca. A otac im, živ, a umro. Ne zna ni ona šta bi bolje bilo. Da ga nikako nema, ionako od njega nema koristi, ili ovako. Svaki drugi dan ga u tačkama njih dvojica maminih pilića dovezu pijanog i ispovraćanog iz Smajlagine birtije.

Odlučan u svojoj nakani, Osman prebaci tvrdi privlački konopac preko debele grede i krenu da ga poravnava, kad ga u glavu pogodi zavežljaj. Začudo je kako se prepane čovjek koji je nakanio umrijeti. Šta se to njemu može gore desiti nego što je smrt sama. Al opet, insan je insan, pa sve dok diše on se i boji, i voli, i mrzi, i zavidi, i umije, i ne umije.

U zavežljaju opanci pašnjaci, mrmak ih vremenom načeo, jedna nova belegija – stambolka i dobra ćasa dukata.

Radio je Osman Bajrin ko nikad do tada. I za nadnicu. I za ušur. I na uzajmanje. Ko god bi ga zvao, on bi došao. Znao je do mrkle noći ostati u njivi, a dizao bi se prije prvog horoza i izlazak sunca propratio radeći. Otkupljivao je jednu po jednu propijenu njivu i radovao se svakom danu u kojem može nešto privrediti.

Zimi, kad se nije imalo bog zna šta puno raditi, razmišljao bi o svom ocu Bajri i kako mu je velikodušno najprije jednom onako građanski kako ga sleduje, a onda u Osmanovim najtežim trenucima, još jednom onako očinski poklonio i udahnuo život. Roditi se dva puta je bila Osmanova privilegija i opomena.

Jednom u zimska doba, kad je cjelac zapado skoro do pasa, zakuca Osmanu na vrata Zihnija Zajkin, Osmanov pajdaš iz kafanskih dana, veli natjeralo ga, nije njemu zbog njega, pretrpio bi on i glad i sve, ali mu zbog djece i žene. Poumiraće mu od gladi. A sjeća se Osman, ljetos, kad je išao da kosi travu u Mekotama, prolazi kraj Zihnijine kuće, a on prostro sebi šiljte, nalio dec meke Gradačanke i zatego kajdu veselu i radosnu, a svako malo zamezi buzduhanlije i viče njega, Osmana, da sjede, ima se kad i radit.

Sad stoji pred njim Zihnija i moli ga za vreću žita, veli nemaju šta jest. I opet veli, nije njemu za njega ni teško ni sramota, ali mu je žao one pačurlije kod kuće, poskapaće veli.

A bil ti, Zihnija dragi, sad šta radio? Bi, dragi Osmane, al šta ću radit po vakoj zimi. Bil ti kosio Zihnija? Ma šta ću kosit po vakom snijegu? Hajde ti kući Zihnija i dobro poklepaj kosu, pa dođi opet.

Ne prođe malo, eto ti Zihnije sa poklepanom kosom. Uprti i Osman svoju kosu i povede Zihniju kroz duboki snijeg u Mekote. Prije toga naredi Moranjački da im na podne, kako i sleduje, donese ručak i kahvu, i da se dobro obuče, pošto je steglo napolju.

Mahali su kosama po snijegu, ko biva, kose travu. Svako malo bi Osman zastao, izvadio belegiju što mu prije par godina život spasi, pa bi mahnuo po zahrdjaloj kosi silverki, pa bi i Zihnija tako. Najprije je mislio da je Osman od silnog posla pobudalio, al je u neka doba shvatio lekciju, pa je muški mahao kosom kao da kosi najtvrđu čairu u životu.

Nekako u proljeće, isti onaj jaran kod koga su Osmana one kobne noći ismijali, zovnu Osmana na sijelo. Pročulo se da je Osman vratio, pa još i proširio cijeli Bajrin imetak, pa je sad opet bio rado viđen gost na sijelima lokalnih gazdovana.

Na sijelu Osman započe priču, veli, jesenac otišo ja u Lanište da uzorem njivu, mislio malo ozime pšenice posijat, i nisam ni dva put okreno, kad udari jaka kiša. Ja se najprije skloni pod kolibu, računam staće brzo, kad vidim zapadala heftenjača, te je onaj plug prislonim uza šljivu, a poćeram Zekana kući.

Kiša potraja, pa bi hladno, pa u neka doba zapada snijeg i ostade moj plug nako prislonjen. Haji reko, nije šteta, douzoraću na proljeće pa posijat proljetnu pšenicu. Bi zima duga i hladna, al se u neka doba snijeg diže i ja opet u njivu. Al ne mogodoh se čuda načudit kad vidjeh da su miševi lemeš izgrizli.

Uuuu, more more, povikaše svi na sijelu. Kad zima stisne, valja ostat živ.

Na to Osman provali u srčani smijeh. Zagledaše se sijeldžije, taman pomislili, evo ga Osman pobudali, kad se on pribra i kaže:
Eto ljudi, svi tvrdimo da para nije sve, a para je i ugled, i zdravlje, i još puno toga. Kad smo ono prije par godina ovdje sjedili, pa vam ja pričo o mom slučaju, kako mi je paščinje odnijelo maslanicu, vi mene još budalom napraviste. A sad, Osman malo jakno, pa sad i miševi mogu lemeš izgristi…

Ostavi komentar