Djeca Nekog Drugog Grada

Veceras cemo otputovati iz ovog grada , rece svom odrazu u ogledalu. Stavi kaziprst u usta, podize ga u zrak i klimnu glavom. Zapad, znaci . Nije mu bilo vazno sto mu je pasos istekao jos davne 94te. Crveni, jugoslovenski, rijetko koristen, gotovo nov. Eto, samo sto je bio nevazeci. To mu je, valjda, bila jedina mahana. Cesto je razmisljao o tome da ga proda na eBay-u, ili zatrazi novi, plavi, bosanski, ali mu casna pionirska nije dopustala da pregazi jednom datu rijec. Nije mogao da vjeruje, ili nije htio da prihvati ljudsku hipokrisiju u prihvatanju bilo kojeg drugog pasosa osim jugoslovenskog. Titinog. U njegovom rjecniku Tito je bio heroj. Ljudina. Covjek od rijeci. Dao je Muslimanima pravo na postojanje, i u Arifovim ocima lahko je mogao biti bog, da u njemu nije bilo i onog neceg bogobojaznog, preostalog sto od rahmetli neninog odgoja, sto od mejtefa. Tri godine, jarane, se on mucio sa malom svescicom kojoj je dosad najmanje triput zaboravio ime, dok je mejtef pohadjao, uceci arapske molitve od kojih ni jednu jedinu rijec nije razumio, a kamoli mogao primijeniti u svom mladom, neiskusnom zivotu! Bismile je i nekako uspio zapamtiti. To je bilo lahko. Fatihe pola samo sto je naucio, zaboravio je ubrzo po polasku u prvi razred. A onda je nastupila amnezija u vidu standardnog treniranja savrsenog malog jugovica: 30 slova azbuke je slijedilo 30 slova abecede, pa jos pisanje i matematika, poznavanje prirode i drustva, pa razne skolske aktivnosti u okviru skolskih sekcija, pa ljupka, zamisljena Jadranka u drugoj klupi do prozora i njen cuperak plavi zatim radne akcije i ekskurzije rasporedjene po vaznosti ovog ili onog ratnog ili poslijeratnog vijeca ili samita po jugoslovenskim gradovima, gradicima i selima, kao i neizbjezna posjeta Kuci Cvijeca i Kalemegdanu…Da i ne govorimo o pletarama rakije koje su se pocele ostavljati na tavan jos od prvog razreda, a ako bogda, za banket, u vojsku kad se podje za malo vise od decenije! Babo je tako odredio, a poslije Tite, babo je bio bog i batina. Mati je bila tu tek za mazanje kriske izmedju igara na polju, skrivanje iza ledja dok brani od ocevog gnjeva i obaveznu kupovinu novih tena na pocetku svake skolske godine. Uglavnom, tako propade nenin san o skolovanju unuka jedinca u medresi u Sarajevu i hudo nadanje hodzi u porodici. Neko drugi ce se morati pobrinuti za novi narastaj hodza u gradu. Neko drugi ce izuciti arapski i nastaviti tradiciju zapocetu za vrijeme austrougarske vladavine od strane Arifovog pradjeda.
A Arif je, i ne shvatajuci punu vaznost ceremonije, u prvom razredu postao pionir. Na Mejdanu, u Tuzli, medj hiljadu crvenih marama i ljupkih plavih kapica sa zvijezdom petokrakom, dao je svoju casnu rijec da ce marljivo uciti i raditi u zemlji koja je proizvela vise lopova poguzija sa udobnim stolicama na vlasti no naucnika obecao je i to da ce postivati starije, one iste koji su psovali na sav glas, pili i prebijali na mrtvo ime i djecu i zene, i sve sto stignu ako samo ustanu na pola lijeve noge ujutro i ko zna sta je jos obecao u mladalackom zanosu prvoskolca. Znao je samo da taj dan nije bilo skole, a rovove bi kopao prije nego slusao ucitelja kako drobi o polinaciji cvijeca i kalemljenju drveca. Ili cega vec drugog dosadnog i nepotrebnog za zivot u urbanoj sredini. Vlado Kalember je okrunisao ceremoniju na platou Mejdana, zastave sa petokrakama vijorile su na vjetru. Moglo bi se reci trijumfalno.
Jednom kad krenes Titovim stazama revolucije, samo te tenk moze zaustaviti. Arifa je umalo pregazio na Kapiji dok je kolona JNA prolazila tuda napustajuci kasarnu, kao sto je to radila diljem Bosne i Hercegovine, tj. gdje god je naisla na otpor lokalnog MUP-a ili teritorijalne odbrane. Arif je zurio na autobus koji je u zadnje vrijeme sve vise kasnio, a cije je propustanje moglo znaciti samo jedno: pjesacenje 30ak kilometara do kuce. No ovaj spektakl je vrijedilo vidjeti: kolonu od nekih 30 vozila, sto oklopnih, sto civilnih, sa zastavama sad vec krnjave Jugoslavije, maslinasto-zelenim uniformama vidljivim kroz neki spusteni prozor, uz neizbjezna tri prsta i pokoji propratni rafal. A Arifu je samo jedna misao bila u glavi: da sto prije stigne kuci i krisom, da babo ne vidi, snese pletaru s tavana. U mladalackom zanosu srednjoskolca, znao je samo to da od njegovog odlaska u armiju nema nista i da su ga cekale pletare koje podhitno treba otvoriti. Grehota je da tako dobra rakija kupi mem po tavanu.
Grozote rata ne treba prepricavati. Rat je trenutno ludilo koje se siri brze od virusa, a dovoljno je biti u njegovoj neposrednoj blizini da te kolektivno ludilo i samog obuzme. Tu trijezna misao ne pomaze. Arif je cesto razmisljao o vakcinaciji koju je jos davno trebalo izmisliti i davati djeci odmah po rodjenju: vakcinaciju protiv tog prokletog poganluka u ljudima sto ih tjera na nasilje. No iako se gnusao od nasilja, ovako je racionalizirao neophodnost rata: Zemlja je ta koju prvenstveno treba kriviti. U zemljinoj samoj kori ima nesto prahistorijsko, mozda ne zlo, ali neutralno i primordijalno preveliko da bi obicni smrtnici razumjeli njegov potencijal kako za dobro, tako i za zlo. Misli ljudi, skrivene od javnosti i rijetko izrecene dok se ne utvrdi saglasnost kakve-takve vecine, crpe snagu iz tog primordijalnog podzemnog izvora. Sto su misli poganije i zlobnije, veca sansa za zlo. Sto pitomije i casnije, veca sansa za dobrobit covjecanstva. Izbijanje rata je neminovno na tlu gdje pogane misli crpe snagu zemljine kore, dok na povrsini zemlje prikupljaju istomisljenike. Rat tako postaje potreba: istjerivanje duhova zlih misli i pustanje zle krvi. Rat dopusti ljudima da provjetre mracne tavane svoje duse, i prorijede retke gusto zasadjene. Rat ne dopusta lazima da dugo kopaju kanale po psihi. Rat je neophodan za opstanak svega sto je dobro, casno i vrijedno u ljudima. Tako je razmisljao Arif. Svaku ispijenu pletaru slijedila je pokoja istina iz njegove psihe, zapisana u polumraku pod tankim, drhtavim svjetlom ratne svijece.
Arif provuce prste kroz gustu crnu kosu. U krilu mu je lezala mala svescica. Zelena. Sa slikom dzamije na tankim koricama. Bijelim slovima je na njoj pisalo Kako Postati Musliman . Arif je nikada nije ni procitao, ali je to bila jedina knjiga koju je uspio prokrijumcariti u ovu prokletu ustanovu gdje se jedina literatura dopustena bolesnicima svodila na dnevne novine i pokoji hrvatski magazin koje su psihijatrijske sestre ostavljale zurno iza sebe zajedno sa poluispusenim cigaretama u prepunim pepeljarama. Dnevne novosti nije citao iz principa, jer nije zelio doprinijeti moru zlih misli koje su se oko njega rojile k o komarci u ljetno predvecerje. Misli na koje je bezbroj puta pokusao ukazati ljudima oko sebe, bez uspjeha, dok je jos bio slobodan da tumara ulicama svoga grada. Misli zbog kojih su ga zatvorili u zgradu sa prozorima sa resetkama. Ponekad je, uz pratnju dezurnog, mogao da proseta do Mejdana i Kapije svoje mladosti. Smijao se tad svom pionirskom zanosu. Smijao se i pretjeranim ceremonijama i Titovim stazama revolucije i tenkovima, i pletarama rakije koje su se ostavljale za polazak u armiju. Mada su mu pletare od svega toga bile najozbiljnije i najtrezvenije relikvije: ipak, pomogle su mu jednom da prezivi ludilo jedne zemlje. Pomoci ce i drugima, jacim od njega: u to je bio uvjeren. Hrvatske magazine je izbjegavao jer nije mogao da razumije razgolicene samoproglasene bogove hrvatske estrade koji su ocajno i smijesno tezili Holivudu. Za tu teznju je imao jos manje razumijevanja. U Holivudu nema ratova. U Holivudu nema borbe izmedju dobra i zla osim na ekranu. Holivud je samo plasticni odraz covjecanstva: prazna imitacija podzemne struje koja vise zavarava cula nego sto ih vodi u vjecnost gdje pociva svetinja.
Misli pazljivo treba birati , rece Arif i krenu prema ogledalu na zidu. Za dobrobit covjecanstva . Pred ogledalom opet stavi kaziprst u usta i podize ga u zrak. Baci pogled u ogledalo. Istok, ipak . Skide crvenu sedzadu sa zida, ode pored prozora sa resetkama, okrenu se u pravcu izlazeceg sunca i pade na koljena.