Srebrenik.NET / Cyber story / Omča – nastavak 5.

Omča – nastavak 5.

– Znaš, – počeo je, -nešto se strašno dogodilo. – Ispričao mi je kako ga je jedna ženska osoba presrela i nečim ucijenila. Šta bi ti, da si na mome mjestu, uradio? Ne znam! U čemu je ta ucjena? Nije važno. Traži puno para.

– Možeš li platiti? – k'o hajvan glupo i naivno sam upitao.

Cinički me pogledao: šta to ja, uopšte, ne mogu platiti!?

Neću platiti. – Neću platiti, i… gotovo!- viknuo je, gotovo riknuo, i utjerao mi strah u kosti, kao prije što je radio, a meni ostalo u sjećanju. Izgubio je kontrolu nad volanom i malo je trebalo da završimo u kanalu.

Ćutali smo. Obojica. Prijalo nam je. Napravio je jedan krug oko grada pa, onda, krenuo ka izlazu. Nisam znao šta da mu kažem.

– Znaš, Kriva, – počeo je kada smo ostavili zadnja svjetla grada iza sebe- ti si mi prijatelj. Nije da nemam drugih, imam…i ti to dobro znaš. – Stao je da mi riječi uđu u slušnik, ali – eto – tebi najviše vjerujem ( bože dragi kakva milina…Od ovolikog dunjaluka on, silni Amiraga, meni ciganinu najviše vjeruje. Kako, bolan, da mu ne ugodim?).- Ako čovjek može ikome vjerovati, osim sebi, – dodao je. Platim li, tražiće poslije opet, i više… – Stvarao je obojici dilemu. – Odustati neće, govori mi neki unutarnji glas. Sumnjam da blefira. Nekakvi snimci…, hm…, ko zna.

Da, Amir je bio uplašen. Bi mi čudno. On, Amiraga   !

Odlučio je da plati. Nema mu druge.

Ništa nije neobično da ja, umjesto Amira,odnesem dogovoreni novac u određeno vrijeme i na određeno mjesto i predam ga određenoj osobi na dogovoreni način. Posve lako. Određena osoba imat će isti neseser kao ja, koji će, kada budemo u mimohodu,kao slučajno ispustiti a ja ću, kao i svi kavaljeri, sageti se, podići ispuštenu stvar, izvršiti zamjenu, te produžiti započetim pravcem.

To je sve. I lako je, zar ne!?

Kada sam se približavao određenom mjestu uznemirio sam se jer mi niko, iz suprotnog pravca, nije dolazio u susret. Osjećao sam se nesigurnim jer nikada ne znaš, kada si na otvorenom, da li te ko posmatra. Uložio sam ogroman napor  da izgledam, za slučajno oko, opušteno i spontano. Nastavio sam započetim pravcem. Odjednom…čovječe – stao sam kao ukopan, a prestravljen: gotovo sam nagazio na grozan leš koji gotovo nije imao lica , ili, bolje rečeno, imao je unakaženo lice. Tu, ispred mene…

Koliko sam stajao tako ukopan? Ne znam. Možda sekund, dva ili tri, možda vječnost…, ne znam. Potsvijest mi naređuje da se pokrenem, da se udaljim, da odem bilo gdje… u materinu rupu ako treba…, ali mi se neda. Stojim. Kuda? Kojim smjerom?…U magnovenju, nejasno, kao da mi se pričinjava, vidim sa druge strane rijeke šetače, jedan par – djevojku sa muškim pratiocem, čini mi se srednjih godina. Trgnuo sam se i, nastojeći da izgledam prirodno, pokrenuo. 

Produžio sam put kao da se ništa nisam vidio. Ubrzao sam korak. Neka ide sve do vraga.

Kada sam, po povratku, pri slaboj svjetlosti moje dnevne sobe, otvorio neseser i iz njega na pod istresao tuceta običnog pisaćeg papira, izrezanog kao novčanice, i uredno složenog, nisam se iznenadio. Kako, uostalom, da se iznenadim nečemu poslije prizora kojeg sam malo prije vidio.

Povraćao sam do iznemoglosti. Ridao sam, plakao, prdio, ponovo povraćao, pa…pio.

Slika žene koju mi opisaše večernje vijesti, negdje oko ponoći,a sutradan i više dnevnih novina, kao i slika sa teve ekrana, proganja me i dan danas. I poslije će. Dosmrti.

Ostavi komentar