Srebrenik.NET / Članci, fotke i video / Tekst koji je Oslobođenje odbilo objaviti

Tekst koji je Oslobođenje odbilo objaviti

Ovaj tekst Oslobođenje, čiji je Dežulović (do neki dan bio) redovni kolumnista, nije htjelo objaviti!

Piše: Boris Dežulović, E-novine

Zvao me nekidan u dva iza ponoći Kožo da ispriča vic. Ima on taj običaj, zovne u gluho doba noći iz kafane da ispriča vic.

Elem, otišao Mujo u Zetru da mu Mekki Torabi energizira gajbu Sarajevske vode, pa se iznenada prosvijetlio. Sutradan nasred mahale podigao mali štand i prodaje energiziranu vodu. Ista k’o obična Sarajevska, samo čudotvorna. Povećava kvocijent inteligencije, rezultati vidljivi odmah, flaša pedeset maraka. “Čuj?”, iznenadio se Suljo, pa vrti onu bocu u rukama: “I radi?” “Jašta neg’ radi”, odgovorio Mujo. “Daj onda jednu”, ohrabrio se Suljo, izvadio pedeset maraka i odmah potegao nekoliko gutljaja, pa gleda čas flašu, čas Muju. “Bogami si me lijepo zajebo”, veli na kraju, “ovo je obična voda!” “Eto vidiš”, pobjedonosno će Mujo: “Već si pametniji!”

Glasoviti marokanski iscjelitelj i čudotvorac Mekki Torabi opet, dakle, dolazi u Sarajevo. Uistinu, malo je prizora koji tako oslikavaju duboki očaj balkanskog poluotoka kao što su to bili prizori s Torabijevih seansi u Zagrebu, ili onih lanjskih iz Zetre, gdje su desetine hiljada ljudi stajale u dugačkim redovima za iscjeliteljski blagoslov čovjeka koji energiju dobija od zagonetnih, “šezdeset centimetara visokih bića kornjačolike kože što dolaze sa pet dalekih planeta”. To, naime, kad milijun ljudi sve svoje nade, sve dakle što imaju i sve što im je preostalo, ulažu u čovjeka koji zrači energijom dobijenom od patuljastih nindža-kornjača iz sazviježđa Vega – to, eto, govori više od svih socioloških, antropoloških, politoloških i makroekonomskih studija.

Fenomen nije nepoznat u svijetu: kod hohštaplera poput ovog marokanskog, baš kao kod onih filipinskih kirurga što tumore vade golim rukama, idu ljudi čijoj bolesti – ili vjeri, svejedno – više nema pomoći. Oni koji više nemaju što izgubiti. Razlika je tek stoje li u redu hiljade očajnika s leukemijom ili cjelokupno odraslo stanovništvo države.

– Što je sa svim ljudima koji su dobili moju pomoć, pa se vratili s bližnjima? Zar su i oni nasjeli na iluziju?! – pitao se tako Mekki Torrabi u intervjuu zagrebačkom Večernjem listu pred Novu godinu 2010, žaleći se kako su ga mediji “proglasili kriminalcem i varalicom”. – Među ljudima koji su tražili moju pomoć su ugledna hrvatska slikarica Izabela Šimunović, poznati vizažist Tomo Vrban te RTL-ova voditeljica Iva Bagić. Izabela, koja boluje od karcinoma kostiju, u prosincu je doputovala u Maroko kako bismo nastavili s jednomjesečnim liječenjem, danas se osjeća odlično i pije samo kafetine po potrebi. Tomo Vrban je nakon prvih tretmana također doputovao u Maroko, odsjeo je u hotelu Lamphite i osjeća se izvrsno. Karcinom se povlači, a Tomo će se uskoro vratiti kući. Ivi Begić napravio sam dvadesetak tretmana, nakon čega se osjetila puno bolje. Nakon što obavi određene liječnike pretrage, ona bi trebala stići u Maroko da nastavimo sa započetim liječenjem.

Samo tri mjeseca poslije tog intervjua umro je Tomo Vrban. Sedam dana nakon njega, umrla je i Izabela Šimunović. Pet tjedana poslije Izabele, tiho je preminula i Iva Bagić.

Pet mjeseci kasnije, “zbog nezapamćene kampanje u hrvatskim medijima”, Torabi je odustao od povratka u Zagreb i stigao u Sarajevo. Gotovo dva mjeseca nesebično je dijelio energiju takozvanim običnim ljudima i takozvanim neobičnim, na čelu s takozvanim predsjednikom SDA Sulejmanom Tihićem i takozvanim federalnim premijerom Mustafom Mujezinovićem.

Više od milijun ljudi, kažu, primilo je blagotvornu energiju kornjačolikih pajaca s pet planeta, više je ljudi otišlo u Zetru da im Mekki Torabi istjera džine i energizira vodu, nego što ih je u isto to vrijeme izašlo na opće izbore! Ti ljudi – što umjesto na izbore idu kod Torabija – nemaju više što izgubiti. Oni, brutalno izravno govoreći, imaju taman još toliko nade i vjere koliko su je prije dvije godine imali Izabela, Iva i Tomo. I jedva nešto malo više vremena.

U što, uostalom, živa Bosna da vjeruje, za koga da glasa kad joj se premijeri, ministri i stranački lideri uzdaju u energije Sunčevih piramida, kamenih kugli i vanzemaljaca kornjačolike kože? Za koga je, najzad, do sada glasala nego za raznorazne torabije što energiju dobijaju – molim, vrlo doslovno – izvan zemlje?

Stoga bi Predsjedništvo, da je imalo političke pameti u zemlji Bosni, na onom svom smiješnom eurovizijskom glasanju za mandatara Vijeća ministara izabralo Mekkija Torabija, visokog izaslanika SDP-a – Sa Dalekih Planeta – jedinog čovjeka na cijeloj kugli zemaljskoj kojemu Bosanci vjeruju.

Milijuni bi izašli na izbore s obiteljskim pakovanjima Sarajevske vode, i padali u trans dok im predsjednik Vijeća ministara zavlači ruke pod bluze i košulje. Jer potpuno je ovakvoj Bosni svejedno jesu li u Vladi po dvojica ministara iz SDP-a, HSP-a, SDA, NSRB-a i SDS-a, ili po dvojica kornjačolikih bića sa pet planeta, je li dakle na vlasti Torabijev ili Lagumdžijin SDP, i tjera li šejtana iz Sulje ili iz Federalne televizije: jedina je razlika u tome što bi Bosanci mislili da im je bolje. A smisao politike – to ste do sada već shvatili – jest u tome da glasač misli da mu je bolje. Kako bi to rekao jedan suvremeni marokanski teoretičar, da “nasjednu na iluziju”.

– Zavuko mi ruku pod košulju i ona ciroza ko rukom odnesena! – oduševljeno bi pričao Mujo, kojemu je zajedno s cirozom jetre “ko rukom odneseno” i zadnjih pedeset maraka, i kartica, i cijeli novčanik. A njemu, pitate li ga, nikad bolje.

“Ma jes, baš”, skeptično je – priča mi Kožo – dobacio Suljo, pa se odvezao do Zetre da se lično uvjeri u tu ublehu. Već od Ciglana, međutim, sve puno, grozdovi parkiranih automobila niknuli po trotoarima, pa Suljo ostavio “golfa” tamo kod Bosnalijeka. Stajao onda u redu bogami četiri sata, i kad je najzad stigao do marokanskog gurua, ovaj ga uhvatio za ruku, zatvorio oči, pa šapnuo: “Prohodaćeš!” “Ja budale, pa ja ionako hodam”, smijao se Suljo sve od Zetre do Bosnalijeka, konsterniran tada otkrivši da mu je – nestao “golf”.

Hoće li on ponovo na izbore? Jašta će: tek otkako mu je nestao “golf”, Suljo više nema što izgubiti.

Autor: Boris Dežulović, E-novine

Ostavi komentar