Srebrenik.NET / Članci, fotke i video / Masovna opsjena na Volstritu

Masovna opsjena na Volstritu

Koliko je ljudi na cijelom svijetu razumjelo šta se događa na Volstritu uoči izbijanja najveće finansijske krize u novijoj istoriji? Deset, najviše 20 – glasi odgovor Majkla Luisa, autora knjige „Veliki kratki – unutar mašine sudnjeg dana”, najnovije autopsije velikog sloma koji je zaljuljao cio svijet. Knjiga se u knjižarama pojavila u ponedeljak, istog dana kada je Kongresu počela debata o prijedlogu zakona koji treba da uvede nova pravila u bankarsku industriju u kojoj je dosad vladao „tržišni fundamentalizam”.

Luisova knjiga je već bestseler u najvećoj internet knjižari, Amazonu, a autor, koji je karijeru počeo upravo bestselerom u kojem je opisao svoju kratku karijeru brokera na Volstritu, ovih dana je traženi gost na televizijama. Veliki publicitet je dobio razgovor s njim na Si-Bi-Es mreži, u poznatoj dokumentarnoj emisiji „60 minuta” (koja se bez prekida emituje od 1968), a prvi prikazi njegove dokumentarne proze su veoma pohvalni. Prije svega zbog toga što je razumljivim jezikom objasnio jednu teško shvatljivu oblast, a potom što je kriza objašnjena kroz istinite priče nekoliko aktera koji su se u krizi obogatili – jer su na vrijeme shvatili šta se događa, piše Politika.

To su oni od njih najviše dvadesetak na cijelom svijetu, od nekoliko desetina hiljada berzanskih poslenika, koji su vidjeli dolazeću oluju. Riječ je o menadžerima malih „garažnih” berzanskih „hedž” fondova, koji su, pažljivo prateći brojke, pogotovo one o kretanjima na hipotekarnom tržištu (prodaja kuća na kredit) „ukapirali” šta se sprema i „tone para” zaradili na takozvanim kratkim (šort) transakcijama, kladeći se da će se ono što je kad su počeli igru vrijedilo mnogo za godinu dvije pretvoriti u ništa.

Zašto i ostali nisu vidjeli poruku brojeva? Odgovor Majkla Luisa je jednostavan: „Zato što su bili plaćeni da ne vide istinu”. Po njemu, većina glavnih direktora velikih finansijskih kuća nije znala šta se sprema, a sem toga, sistem koji im je obezbjeđivao plate i bonuse od nekoliko desetina miliona dolara godišnje, bio je u toliko „uvrnut” da su postali slijepi za dugoročne interese svojih firmi.

Normalno bi bilo očekivati da su poslije sloma i oni finansijski propali, ali – nisu. Kad je njihovim posrnulim kućama u pomoć priskočila država, sa obrazloženjem da su „suviše velike da bi propale” (formulacija skovana u posljednjim mjesecima Bušove administracije), oni su ispraćeni sa milionskim otpremninama. Po Luisu, mnogi od njih ponovo zgrću milione, jer pošto jedini razumiju haos koji je stvoren i jedini i znaju kako da ga raščiste.

Zašto na rizičnost „derivata”, finansijskih instrumenata prvobitno smišljenih da smanje rizik od nesolidnih kredita, da bi i sami postali rizik, nisu upozorile agencije za kreditni rejting, kao što su Modi ili Standard i Pur? Zato što su dio sistema, tvrdi Luis: i njima je bilo stalo da pokupe svoje pare za procjenjivanje, primjenjujući metodologiju koju su im dali baš oni za čiji su račun vršili procjene. Velike kuće kao što su Goldman Saks, Siti i drugi.

O dimenzijama masovne opsene na Volstritu svjedoči i primjer koji navodi Luis – da je AIG, najveća osiguravajuća kuća svijeta (takođe spasena intervencijom vlade), po nagovoru Goldmana Saksa osigurala oko 50 milijardi veoma rizičnih „derivata” praktično „na riječ”, ne potrudivši se da pogleda u njihovu strukturu i sadržaj. Luis smatra da je u svemu „prije u pitanju glupost” nego korupcija. „Firme ni same nisu razumjele sistem koji su stvorile.”

Naravno, na udaru je i „bonus kultura” u središtu američkih i svjetskih finansija. Luis ima objašnjenje, ali ne i opravdanje za zaista enormne svote koje od određenog nivoa dobijaju ljudi sa Volstrita. Pominje da je svojevremeno i lično, kao početnik, poslije godinu rada dobio „nekoliko stotina hiljada dolara” bonusa, a da mu nije bilo jasno šta je to učinio da bi ih zaslužio. Objašnjenje je da direktori „gledaju jedni drugima u džep”, i da njihova primanja nemaju nikakve veze sa nekim mjerilima produktivnosti. Ukratko, oni te pare ne zaslužuju.

Da li ih ipak dobijaju zato što razumiju ono što drugima ne polazi za rukom? I to je jedna velika opsjena, tvrdi Luis. „Ne može se od ljudi koji vode velike firme Volstrita očekivati da govore razumljivim engleskim, kad njihovo blagostanje zavisi od toga da drugi ljudi budu uvjereni da to što oni rade ne može da bude prevedeno na razumljiv engleski.”

Zbog toga su oni za 2009, godinu kada su se njihove firme oporavljale zahvaljujući parama poreskih obveznika, između sebe podijelili oko 20 milijardi dolara bonusa, 17 odsto više nego za prethodnu godinu. Luis smatra i da je sve „suviše velike” trebalo prepustiti tržištu, firme koje su napravile ukupno 1.700 milijardi dolara gubitka ne bi trebalo još da postoje. Da li su im pomogle njihove političke veze? Uvjeren je da jesu, mada za to nema dokaza u javnom opticaju. Pobijedila je filozofija da država treba da bude po strani Volstrita u dobrim vremenima, ali da je dobrodošla, da je čak neophodna, u kriznim.

Obama je nedavno bankare sa Volstrita nazvao „debelim mačkama” i njegovo zalaganje za mijenjanje sistema je dobilo i konkretne obrise. Ali da li će reforma uspjeti? Jučerašnje američko izdanje „Fajnenšel tajmsa” objavljuje analizu da su „specijalni interesi”, lobistička industrija u Vašingtonu, lani potrošili rekordne tri milijarde dolara za „kupovinu uticaja”. Ne toliko da se donesu zakoni koji im odgovaraju, koliko da se miniraju oni koji im nisu po volji. Na prvom mjestu su dva Obamina reformska zahvata: sistem zdravstvenog osiguranja – i Volstrit.

Ostavi komentar