Srebrenik.NET / Članci, fotke i video / Ko vodi anti-srpsku politiku?

Ko vodi anti-srpsku politiku?

Nenad Pejić, RFE/RL 02.04.2010.godine.

Kada je američki general Dwight Eisenhower u travnju 1945. po prvi put vidio tisuće leševa u jednom netom oslobođenom koncentracionom logoru bio je šokiran grozotama. Naredio je da lokalno njemačko stanovništvo vidi kosture i sudjeluju u njihovom pokopanju. Kada je gradonačelnik obližnjeg gradića Gotha obišao leševe vratio se kući i zajedno sa suprugom – objesio. Potom je Eisenhower naredio detaljno snimanje i dokumentiranje svega nađenog na tom mjestu, “jer jednom u budućnosti naći će se neki gad koji će ustvrditi kako se ovo nikada nije dogodilo”.

Evo već 20 godina kako je rat počeo u bivšoj nam državi i još ima onih koji tvrde da se Srebrenica nije ni dogodila. Srećom, većina (makar mala) i u parlamentu Srbije i u samoj Srbiji misli drugačije pa je rezultat toga usvajanje rezolucije o Srebrenici kojom se osuđuje zločin i moli za izvinjenje. To je akt koji gura naprijed. Ali, ne dovoljno naprijed. Srbija se mora suočiti sa činjenicom da se Srebrenica nije dogodila slučajno, ona nije incident, ona je organizirana i planirana u Srbiji. Iz Srbije su odlazili autobusi po muslimane, država je platila benzin i dnevnice šoferima, obezbijedila i lopate i municiju, kemikalije za masovne grobnice i šta još ne. Ako Srbija želi da ide naprijed ona mora definirati ljude koji su to sve planirali, naređivali, izvršavali. Od Ratka Mladića do drugih oficira, od Miloševića do drugih političara. Ne mogu valjda za sve biti krivi – šoferi autobusa. Ne može se valjda pravda zadovoljiti usvajanjem rezolucije!

Pravda ne treba samo žrtvama nego pravda treba i Srbiji. Jer Srbija je ta koja želi, ako želi, u EU, ona je ta koja želi zauzeti mjesto među državama koje drže do jednog nivoa vrijednosti koje Srbija još ne poštuje.

Zato koliko god je usvajanje rezolucije o Srebrenici čin u interesu Srbije, toliko je još više u interesu Srbije ne ostati na tome. Usvajanje rezolucije samo zato što to traži EU nije u interesu Srbije. Ići dalje, osloboditi se tereta zločina počinjenih navodno u ime srpskih interesa jeste politika u interesu Srbije. Ostati na nivou rezolucije nije politika u interesu Srbije, to je, dakle, anti-srpska politika. Ako je sam zločin protiv interesa Srbije – a jeste – tada je, naravno, umanjivanje tog zločina anti-srpski interes.

Ti meni ‘Srebrenica’ ja tebi ‘Jasenovac’

U Zastupničkom domu Parlamenta BiH nije prihvaćena inicijativa da se raspravlja o rezoluciji o Srebrenici. U nedavnom intervjuu za radio Slobodna Evropa, Milorad Živković, predsjednik Zastupničkog doma, je na moju tezu da je neusvajanje rezolucije o Srebrenici u stvari anti-srpska politika ovako odgovorio:

“Mislim da ste otvorili na veoma jednostran način problem koji se tiče žrtava u Bosni i Hercegovini i vezali ste ih samo za žrtve proteklog rata. Šta se desilo sa rezolucijom o Jasenovcu?”

Srebrenica se dogodila u ovom vremenu, Jasenovac u prošlom. Teze koje dolaze i iz Beograda i iz Banjaluke umanjuju zločin i krivicu time što se povlače svi mogući zločini iz istorije, historije i povijesti. Zločin se razvodnjava, krivica također.

Ako na tvoje “Srebrenica”, neko kaže “a Jasenovac?” – to je točno interpretacija rata koju je formulirao Dobrica Ćosić, usvojio Slobodan Milošević i sprovodio zajedno sa liderima bosanskih Srba, kasnije ponovo ozakonio Vojislav Koštunica svojom Komisijom za istinu i pomirenje, a danas provodi Milorad Dodik. Riječ je o stavu da je protekli rat nemoguće promatrati izvan šireg istorijskog konteksta zbivanja na Balkanu u XX stoljeću, u kojemu su Srbi bili najveći stradalnici, žrtve i gubitnici, da su obje Jugoslavije bile za Srbe pogubne, da je protekli rat bio građanski, u kojemu je bilo zločina na svim stranama.

Takva interpretacija je i danas dominantna u službenom Beogradu i Banjaluci. Logično je stoga što Beograd ne umije da proguta neovisnost Kosova. Logično zbog toga što se zaboravlja, ili neće da se prizna, da je Kosovo izgubljeno zahvaljujući anti-srpskoj politici koju je vodio Milošević, a ne akciji NATO saveza. Kako se može očekivati Kosovo u Srbiji, koja mu je protiv svih zakona oduzela autonomiju, ukinula prava, sakrivala ubijene Albance u hladnjače koje je zatim potapala u Dunav čak i prije NATO intervencije i istjerivala iz zemlje njene stanovnike?

Ne može jedno društvo ići naprijed ako odbija da se suoči sa svojim tamnim stranicama. Ako se to suočavanje ne dogodi, u pravilu se sam taj narod dovodi u pitanje otvarajući vrata nekom novom zločinu. Ne može se ‘naš’ zločin pravdati time što postoji i ‘njihov’ zločin.

Ako se vođstvo o tome ne odredi, ono šalje poruku da su oni koji su odgovorni za zločine dobrodošli, a oni koji su to odbili da urade – nisu. Tako je i moguće da se za zamjenika načelnika opštine Bosanski Šamac imenuje čovjek koji je osuđen na šest godina zatvora radi ratnog zločina baš u tom istom gradiću. Tako mu sad na noge dolaze oni nad kojima je zločin počinjen. Tako je i moguće da se u Prijedoru zatjevi za invalidninu podnose čovjeku koji je dobrim dijelom kriv za tu invalidninu. Izvještaji kažu da drži u svojoj ladici 400 takvih zahtjeva.

Gdje se izgubio moral?

Kažu u Bosanskom Šamcu i u Prijedoru da zakon nije zabranio optuženima za ratni zločin da po isteku kazne obavljaju javne funkcije. Ali, da li zaista jednoj vlasti u XXI stoljeću treba takav zakon? I to u multi-etničkoj državi? Ne postoji li jedan drugi zakon na osnovu kojeg se svi mi ponašamo i živimo – ljudski zakon? Nedavno je na našem radiju Branko Todorović, prvi čovjek Helsinskog odbora za ljudska prava u Republici Srpskoj rekao da je “to zato što je indoktrinacija jača od morala!”

Radio Slobodna Evropa zna za herojstvo jednog građanina srpske nacionalnosti koji je spasio susjeda Bošnjaka ali se za to herojstvo ne smije pohvaliti čak ni u kafani, a kamoli javno. U kafani se, kaže on, hvale neki drugi ljude za neka druga “herojstva”. Njih nije strah da će ih neko suditi, a njega je strah da ne dobije batine. U isto vrijeme sa govornice Skupštine Srbije se upućuju rođendanske čestitke Ratku Mladiću“!

Odbijanje rezolucije o Srebrenici u parlamentu BiH znači odbijanje da se zločin individualizira, znači odbijanje da se identificira politika koja je dotle dovela. Ako se to odbija onda se zločin kolektivizira, a politika koja je do njega dovela legitimizira. Ako se ta politika i taj zločin kolektiviziraju tada rukovodstvo bh. Srba naprimjer šalje poruku da su krivi svi Srbi, a ne samo oni koji su počinili zločine. To, sasvim sigurno, ako i jeste u interesu pojedinaca nije u interesu naroda, ovaj put srpskog. Zato je odbijanje rezolucije u BiH ili njeno beskrajno razvodnjavanje u Srbiji u stvari, anti-srpska politika.

Ko god u Beogradu i Banjaluci umanjuje zločin u Srebrenici, ko god to tretira kao incident, taj tada podstiče osvetu među građanima Bošnjacima. Tako se kreira situacija u kojoj će se jednom naći neki pojedinci ili grupe koje pripadaju srpskom nacionalnom biću, koji neće biti ništa krivi i nad kojima će se, možda neko, osvetiti za zločine počinjene decenijama ranije. To nije u interesu nijednog naroda pa ni srpskog i zato je politika koja to podstiče anti-srpska politika.

Skupština Srbije će uskoro na dnevnom redu imati i drugu rezoluciju – onu kojom se osuđuju zločini nad Srbima.

“Skupština Srbija najoštrijeo suđuje zločine učinjene na štetu svojih državljana i svih pripadnika drugih naroda tokom oružanih sukoba u Hrvatskoj, Bosni i Hercegovini, na Kosovu i Metohiji, kao i za vreme NATO bombardovanja,” piše u nacrtu ovog dokumenta. Niko normalan ne može, naravno, da pravda bilo koji zločin nad bilo kime. Nema argumenata ni protiv osude zločina nad Srbima. Ali, Srbija pada u zamku uspostavljanja simetrije zločina, u zamku logike “mi smo vas ubijali zato što se vi nas!” Prihvatanje te logike nije ništa drugo do – opravdavanje zločina.

I to ne samo “naših” nad “njima” nego i “njihovih” nad “nama”.

Ostavi komentar