Srebrenik.NET / Članci, fotke i video / Jelena Veljača: Ženin najbolji prijatelj – novac

Jelena Veljača: Ženin najbolji prijatelj – novac

Nisam sigurna da prinčevi koji se bore sa zmajevima u trenutku konačnog spajanja sa svojom djevom izgovaraju okrutne budalaštine poput: ‘Mislim da je najbolje da mi predaš svoje kreditne kartice!’.

Kad si u braku, mnoge stvari se promijene nabolje. Najdivnije je kad shvatiš da se sa svakodnevnim životnim izazovima (da ne kažem neku prostiju riječ) ne moraš više boriti sama: probleme, poput dobrog kineskog jela, možete staviti na stol na ogromnom tanjuru i podijeliti. Ta me spoznaja bacila u ekstazu zapravo već prije braka, kad smo Dečko i ja počeli živjeti zajedno. Neki dobro skriveni leševi, dotada ispod tepiha, počeli su se najednom javljati kao u najgorim horor filmovima, a on nije pobjegao glavom bez obzira, nego je jednom rukom tješio mene, a drugom vodio životne bitke koje su odjednom postale zajedničke.

Što se točno probudilo iz prošlosti da nas progoni sretne? Bilo je svega, no živo se sjećam trenutka kad sam morala priznati koliki je TOČNO moj dug na kreditnoj kartici, i to nakon nekoliko pokušaja skrivanja računa, buđenja u šest ujutro da krmeljava s kavom dočekam poštara i Dečko ne uoči prokletu kuvertu. Duboko sam uzdahnula, predala mu račun kao da je smrtna presuda, zatvorila oči i razmišljala hoće li moja veza preživjeti takvu količinu iskrenosti.

Za divno čudo, Dečko je to hrabro primio. No, poput malog djeteta posjeo me na razgovor o financijama (koje, očito, nisam baš najbolje razumjela), krizi koja hara svijetom (i koja se ne događa nekom drugom, Jelena), te mjerama štednje koje se u našoj obitelji moraju primjenjivati – od tog trenutka. Kimala sam glavom ekstatično, topeći se poput maslaca na ranojutarnjem tostu. Pristala sam na sve što je Dečko predložio. Kako i ne bih? Bio je tako zgodan dok je preuzimao uzde u svoje ruke. Bio je tako velikodušan i razuman (drugim riječima, nije me ostavio iako sam nas dovela na rub financijske propasti). Bio je tako DOBAR (imao je razumijevanja za ženski način rješavanja emotivnih zavrzlama – u dućanu s cipelama).

Bio je tako PAMETAN (znao je sve o porezu, za razliku od mene). Glas mu je bio tako baršunast i mekan (a imala sam ga priliku dugo slušati o toj temi), ruke su mu bile tako lijepe i ulijevale su sigurnost… Taman kad sam se uspavana vještim monologom mog novopečenog supruga htjela u maniri djeve spašene iz ralja velikog zmaja baciti u to sigurno naručje i poljupcem mu zahvaliti za razumijevanje i dobrotu, začuh okrutne riječi:

“U skladu s tim, mislim da je najbolje da mi predaš sve svoje kartice.”

Nisam sigurna da prinčevi koji se bore sa zmajevima u trenutku konačnog spajanja sa svojom djevom izgovaraju takve okrutne budalaštine. Razbistrila sam mozak. Vratila se u stvarnost. Izbrisala sam zmaja iz maštarije, a Dečko više nije bio u sjajnom oklopu, nego u košulji s podfrknutim rukavima poput pravog financijskog savjetnika. Samo malo, samo malo, jesam li se ja udala za divljeg glumca ili za običnog poreznog obveznika? I jedno i drugo, činilo se. Njegova seksi ruka krenula je prema meni kao u mojoj viziji, ali ne da bi me obujmila oko struka i privukla k sebi, već da bi se poput hobotnice otvorila pred mojim nosom. Nešto je zahtijevala.

“Kartice, Jelena.”

Današnjim vitezovima, po mom mišljenju, treba oduzeti tu pretencioznu titulu. Stvarno je svatko nosi. Mick Jagger, recimo. Čovjek koji je povrijedio više žena nego što ih je opjevao stvarno ne zaslužuje da mu kraljica oda počast, osim toga, ako ćemo iskreno, za njegova ramena i bokove puno su prikladnije uske traperice i majice nego puna ratna sprema….

“Ne mijenjaj temu, Jelena. Stonse možemo slušati i nakon što mi predaš svoj novčanik.”

Jedno mu moram priznati. Ne možeš mu lako skrenuti pažnju. Pokušala sam s feminističkim parolama. Optužbe o zlostavljanju gotovo uvijek pale.

“Ali ja sam se godinama borila za svoju samostalnost i financijsku neovisnost! Pa nisam valjda radila kao pas samo zato da bih se svojevoljno postavila u submisivnu poziciju u kojoj je bila moja jadna baka, koja nikad nije radila!”

“Nitko te ne ugrožava. Ali ako ovako nastaviš, za razliku od tvoje bake, nećeš imati gdje živjeti. Doći će zločesti ljudi iz banke i iseliti nas iz stana. Razumiješ? Ne znam za tebe, ali ja bih volio barem prvu godinu braka provesti s krovom nad glavom.”

“Dobro, dobro, shvatila sam. Malo sam se zanijela. Ali mogu se ja i sama kontrolirati. Obećajem.”

Vidjela sam tračak sumnje na Dečkovom licu, no u maniri dobroodgojenog mladog čovjeka iz vremena u kojem ga žena na svakom koraku može tužiti za seksualno ili emotivno zlostavljanje, popustio je. Ili je jednostavno odlučio vjerovati svojoj ženi. Hm. Neću pretjerivati i reći da je to bila velika pogreška, ali…

ALI – evo što me od tog nemilog događaja do danas uporno mučilo kao špranja u peti: novac, kako nas silne američke romantične komedije uče, zaista nije ono oko čega bi se trebao vrtjeti život jednog normalnog pojedinca.

Tu su i ljubav, prijateljstvo, avanture, i na kraju, male stvari koje život znače. No, novac ima ipak jednu veliku prednost nad nabrojanim: što god vam bilo tko u ašramu na vrhu Indije rekao, on je ulaznica u područje slobode. A sloboda je ipak ono što čovjeka razlikuje od roba, a stoljećima je bogami bila i ono što ženu razlikuje od muškarca. Odnosno, manjak iste. I koliko god ja voljela svog prekrasnog didu, moram se ponekad zapitati kako bi njihov brak izgledao da je i baka dobivala plaću mjesečno na svoj račun (ne daj Bože veću od njega).

Posve je drugačije kad morate žicati za nove cipele ili kad si ih kupite mrtva hladna, nakon jedne žešće rasprave sa šefom, kao utjehu. U redu, to što vas u tramvaju na putu kući oblije hladan znoj kad shvatite koliko vas je idiot od šefa ovaj mjesec koštao, to što vas uhvati tahikardija ispred ormara kad shvatite da je ta posebna i vrlo suptilna nijansa ljubičaste, kako ju je prodavačica opisivala, toliko posebna da ne ide ama baš ni uz što u vašem ormaru i to što odmah potom gurnete cipele u najdalji dio vašeg ormara da vas više nikada ne bi podsjećale na mračni, ovisnički dio vaše ličnosti – to je drugi par rukava. Jer ih u ovom scenariju skrivate od sebe same. A ne od vašeg muškarca, koji se s predajom novčanika pretvara odjednom, o jao si ga vama, u vašeg oca, koji vam je sigurno jednom rekao kao moj meni:

“Šesto kuna za traperice poderane od stražnjice do pete? Ne dolazi u obzir. Takve ti ja nađem na smetlištu besplatno.”

Naravno, samo je površinski stvar u odjeći. Ako se i ogolimo, u osjećaju da smo konačno, nakon stoljeća robovanja i financijske neovisnosti – zajedno s Kathryn Bigelow – na vrhu svijeta, moćne, samostalne, neovisne, najvažnije je da imamo pravo odlučiti kada će nam se i kako prazniti novčanici. Poznajem mnoge frajere koji jako dobro znaju da su upravo financije gumb koji trebaju stisnuti da bi žena pognula glavu. Rade to vrlo perfidno.

Jedan moj poznanik bio je ujedno i šef svojoj – sad već, hvala Bogu – bivšoj ženi. U potpunosti joj je kontrolirao plaću i troškove, a ona nikada nije znala koliko on ima na računu. Kad se probudila, otišla je ravno u banku i zatražila ukidanje svih trajnih naloga koje je vezao uz njezin račun. Rekla mi je da je taj trenutak bio važniji od samog posjeta sutkinji koja ih je rastavila u roku od minute. Tvrdi da se osjećala kao da je konačno zaštitila svoju intimu kad je zaštitila svoj bankovni račun. Ja je u potpunosti razumijem.

No, što u doba krize? Što u doba kad morate zajedno, vaš partner i vi, sjesti za stol i iz mjeseca u mjesec kombinirati – jedna kuna pokriva ovaj minus, dvije kune sprječavaju ovrhu na ovom kreditu – čisto da bi preživjeli?

Što kad sve te priče o neovisnom odlučivanju o svom novcu padaju u vodu u trenutku kada na kraju mjeseca nemate za hranu? Smijete li i dalje kupovati odjeću kao utjehu ako je vaš dragi, primjerice, dobio otkaz prošli mjesec kao tehnološki višak? Što ako vam razum govori da bonus koji vam je šef (nakon one svađe) isplatio u napadu grižnje savjesti ne smijete zatajiti i potrošiti na toliko potrebnu masažu aromatičnim uljem s mirisom sandalovine, već to morate donijeti za taj isti, prokleto zajednički stol i potrošiti na pokrivanje sumanutog računa za plin koji je nakon dugačke zime stigao na vašu adresu? Možda mislite: “Pa što će nam plin, ionako je stiglo ljeto!”, ali vaš partner bi vam za takav stav odgrizao glavu spretnije od crne udovice.

Na kraju dolazimo do zaključka: dok skrivamo cipele od sebe same, dobro je. Ako ih skrivamo od njega, u crvenoj smo zoni. S izborenom snagom koju nam je donio novac, dobile smo i odgovornost koju on nosi sa sobom. Postoji jedna vrlo pogrešna slika moćne žene koju mediji promiču zbog svojih oglašivača: ultra sređena koka koja kreditnom karticom putuje kroz svemir. Slavi se sebičnost, a na onu koja si bez obzira na nagomilane račune ne priušti IT torbicu, gleda se s podsmijehom. No, stvarnost nas uči da je ionako ljigava bajka o zmaju, vitezu i histeričnoj plavuši već odavno passe. U doba recesije, umjesto nove haljine koju bi si moderna djeve iz te iste bajke odmah otrčala kupiti (“Pa neću valjda nositi nešto kaj je prljavi zmaj imao u gubici, onak, FUUUJ!”), i mi moramo odjenuti sjajni oklop.

Dečku nisam predala kartice, čisto simbolike radi. Odbila sam biti žena na rubu živčanog sloma, žena koja se uz izlog ne može kontrolirati, žena koja se tuče na rasprodaji, žena koju novci svrbe sve dok ih ne potroši, odbila sam biti slabiji spol bez osjećaja odgovornosti. Ne mogu reći da je uvijek lako, ali u posljednje vrijeme, kad mi sline počnu curiti pred šarenim izlogom, pomislim kako je i hrana sasvim dobar način da utažim glad. I krenem dalje, zahvalna što to mogu sama učiniti.

Izvor: Jutarnji.hr

Ostavi komentar