IN MEMORIAM – Dr. Hašim Muharemović

IN MEMORIAM – Dr. Hašim Muharemović

piše: Kemal Nurkanović

Pisati o Velikom čovjeku, bilo kad’ i u bilo koje vrijeme, kada ode, nije lako. Nekako se čovjek ne može otresti utiska da što i kako god napiše, da je mogao i drugačije, i bolje. Ili da nije što izostavio. Pisati o dr. Hašimu Muharemoviću juče mi ne bi bilo neobično, ali pisati o rahmetli dr. Hašimu Muharemoviću, nešto je drugo…Treba dodatne hrabrosti i odgovornost jer je otišao čovjek koji se rijetko rađa, i ostavlja nepopunjenu prazninu, koju će, svakako, ispuniti njegova djela.

 

Suviše je stereotipno krenuti od biografije, ali naš bosanski adet nas je naučio da je to početak, a da kraj, ionako, dođe zadnji. Rođen u Srebreniku 1937-e godine, poslije djetinjstva provedenog u seljakanju kako je tekla babina služba, u teška i burna vremena, predhodno se dokazavši kao dobar učač Kur'ana, upisuje Gazi Husrev – begovu medresu, ali je ubrzo napušta radi, kako rekoh, teškog vremena, da bi preko Gradačca, Brčkog, zatim Zagreba, Sarajeva i Beograda, specijalizirao preventivnu epidemiologiju, a kao epidemiolog radi u Brčkom, Tuzli i Libiji, da bi se daleke 1968-e skrasio u Domu zdravlja Srebrenik, odakle će u zasluženu penziju. Time bi, što bi rek'o naš narod, pala zavjesa – sklopio se jedan život jer, ionako, treću dob niko ne drži za ozbiljno…Međutim…

 

U ovo malo preostalog “međuprostora” dječarac izrasta u vrhunskog sazliju, pjevača, autora, slikara…i velikog boema. Zvuk sa njegovog dobro uštimanog saza razliježe se prostorima bivše Yugoslavije, gdje biva s poštovanjem priman, a aplauzom ispraćan. Njegova pjesma odiše mirisom Bosne i njenog tradicionalnog duha – pa je pjevaju svi, od Une do Drine…Kako bi se, inače, čulo da je Vrbas voda nosila jablana, a naš Hašim, kao jedan od najboljih balkanskih sazlija, sliku svog voljenog Srebrenika šalje cijelome svijetu – Srebrnika ne(j)ma do Travnika…Njegov saz, djelo vrsnog majstora rahmetli Hasiba Nurkanovića, otimao se iz ruku…Kako i ne bi kad’ ga potjera glas koji na audiciji, iz prve, zadovoljava stroge kriterijume vrsnih muzičara, Šerbe i Jovice Petkovića, kojim je naš Hašim “na noge” došao po nagovoru Himze Polovine. I ostavio ih bez riječi…U međuvremenu, dok se tonovi njegove svirke ne stišavaju, već odnešeni vjetrom bosanskog podneblja, zadovoljavaju i najstrožije muzičke sladokusce, naš Hašim šalje poruke: ” Sevdalinka i saz su stub nacionalnog i kulturnog identiteta bošnjačkog naroda”.  Bilježi preko 3.000 zapisa o sevdalinci, i – mada više puta prevaren od raznoraznih izdavača – arhivu svoje zemlje ostavlja veoma vrijedan muzički materijal.

 

Da je saz “prešao” oko tri hiljade godina i došao u ruke pravog majstora, potvrđuje njegovih dvadesetak autorskih pjesama, od kojih je najznačajnija, i meni najdraža , – ” Sa Gradačca b'jele kule…”, mada, pom mom skromnom muzičkom znanju, ili što je volim, pjesma ” O sabahski tihi vjetre…” je nenadmašna.

 

I tu bi, kako naš narod veli, trebalo podvući crtu. I prostor “između” je popunjen. Međutim, nije tako…

 

Naš, sada rahmetli, dr. Hašim bio je prepoznatljiv po mnogo čemu. Skroman, tih, povučen čovjek, živio je u samoći. Sjećam se, a bilo je to 05-og avgusta 2010. kada mi je rekao: Kemo, ja u Srebreniku nemam sa kime kafu popit’! Tog dana, na promociji moje knjige Fantazmagorije Vremena, na OGUS-u, Nijaz Alispahić je rekao: “Srebrenik je i u prošlosti, i u novije doba, slovio kao zanimljiv i lijep bosanski krajolik poodavno otpjevan u narodnoj pjesmi Srebrenika nejma do Travnika / ni njegove vode Bukovika. I ovdje je Bosna ćilimom zastrata, prirodnim ljepotama urešena, voćnjacima i pitomim proplancima, na kojima se i mediteranske smokve lijepo osjećaju i uspijevaju…Blago ovoga grada i Bosne je i dr. Hašim Muharemović, hećim specijalista, pjesnik, slikar, kompozitor, sazlija i pjevač zlatnog glasa. Dizdar izvorne bosanske pjesme i sevdalinke.” Samo mjesec prije, odlučio sam da mu poklonim jedan primjerak. Napisao sam:

 

Dr. Hašimu,

 

Mnogo si nas zadužio, a bojim se da Ti nikada ne možemo vratiti. Pokušavam, sa svoje strane, da Ti pružim bar dio…

 

S poštovanjem,

 

Srebrenik, 03.07.2010.

 

Učinilo mi se da nisam dovoljno lijepo to napisao, pa sam promijenio olovku i “ljepše” napisao isto, a ovaj primjerak je sada preda mnom, i budi sjećanja. Kada sam mu poklonio knjigu, i kada je pročitao posvetu, posuzio je…Kasnije, rekao mi je da svaka knjiga valja ako ostavi bar tri poruke, a tvoja je ostavila na prve tri stranice…Vraćao sam se par puta unazad, da bih te razumio, dodao je…Pa smo se smijali…

 

Prije desetak dana bio sam sa njim na trgu Alije Izetbegovića. Zamišljen, sjedio je na klupi. Tražio sam mu broj telefona, zakazao jedan sastanak. Naime, Bosanskohercegovački Čovjek, prepotnatljiva figura facebook svijeta, iz Sarajeva, a porijeklom iz Gradačca, javio mi je da se nađemo uskoro u Srebreniku…Da šta popijemo, i popričamo sa našim Hašimom. Na žalost, do tog susreta nikada neće doći…

 

Naš dr. Hašim zadužio je Srebrenik, i te kako…Prenosio je njegovo ime na svim mjestima gdje je gostovao, a uljepšavao ga pjesmom. Naša Gradina bila mu je inspiratorna – osim što je slikao, volio je o njoj pjevati, i kretati se po njenim mračnim hodnicima…Godine su ga bile sustigle, otkazao je javne nastupe, govorio tiho…Nije tu više bilo snage da starački glas prati čudan zvuk magičnog instrumenta…Živio je tiho…i otišao u legendu…

 

Zadužio nas je puno više nego mu možemo vratiti. Nikakav pokušaj političkih govornika koj će, ionako, biti pokušaj ubiranja sopstvenih poena, nago odavanje počasti, neće sprati gorčinu koju je nosio u sebi, i sa njome otišao…

 

Dragi Bože, zar smo vredniji kad odemo, nego dok smo tu, sa vama…Ipak, ON ne odlazi. On ostaje sa nama kroz njegova djela, a zvuk njegove pjesme vječno će nas pratiti me(h)koćom njegova glasa i vječnom željom za dokazivanjem…To mogu samo Veliki ljudi, i Veliki umjetnici. Oni ne umiru.

 

Neka mu je rahnet duši, la(h)ka bosanska zemljica, i vječni mir…Zaslužio je…!