Gojko Berić: Uska staza pomirenja

Vrijeme će pokazati da li je ovog ponedjeljka u Banjoj Luci “zasađeno sjeme pomirenja” ili je susret dobro raspoloženih predstavnika četiri države i četiri naroda sa prostora bivše Jugoslavije bio samo marketinški vješto pripremljen regionalni diplomatski vatromet. Jer, jedno je čašama šampanjca nazdravljati boljoj budućnosti, a posve drugo voditi mučne, često i neiskrene razgovore o masovnim grobnicama, izbjeglicama i nestalima, ili o graničnim sporovima. Ipak, optimizam ništa ne košta. Činjenica je, naime, da je riječ “pomirenje” bila u fokusu banjalučkog skupa. Poslije krvavog rata u Bosni i Hercegovini, pomirenje je najvažniji, ali i najteže ostvariv cilj. Domaći političari, vjerski poglavari, mediji i intelektualci nisu se u tom poslu pretrgli.
Umjesto njih, ulogu pomiritelja preuzeli su stranci. Među njima je i žena po imenu Birte Weiss, Dankinja koja je počela karijeru kao novinarka, da bi potom provela 25 godina kao član danskog parlamenta, od toga osam godina kao ministarka za unutrašnje poslove i izbjeglice. U njenom je fokusu BiH bila punih petnaest godina, najprije kao ministarke sa odgovornošću za 20 hiljada bosanskih izbjeglica, koji su u prvoj polovici devedesetih godina došli u Dansku, a potom kao skupljača fondova za projekte pomirenja. Kad se ponovo vratila svojoj novinarskoj profesiji, njena preokupiranost Bosnom i Hercegovinom dobila je novi sadržaj i oblik. Ljetos je u Sarajevu, uz neopravdano odsustvo medijske pažnje, promovirana njena druga knjiga o ratu u našoj zemlji, pod naslovom “Nasljednici rata” (izdavač Vrijeme, Zenica).
Evropa se nije umiješala kad je trebalo i sada insistira na pomirenju, bez osvrtanja na prošlost. To mu dođe kao vožnja automobilom s kojeg je skinut retrovizor. “Kada se potpiše dogovor o miru i izbroje mrtvi, svi moraju ponovo živjeti zajedno. Trebaju se pomiriti sa zlom, gubicima i jedni s drugima. Knjigu sam napisala kako bih shvatila šta se skriva u prostoru između nestrpljivosti međunarodne zajednice za brzim pomirenjem i teške stvarnosti nakon rata”, piše Weissova u predgovoru “Nasljednicima rata”. Žrtve, počinitelji zločina i stručnjaci različitih profila ovdje govore o onome što se desilo. Otvorenost žrtve u svjedočenju, iskrenost u bijesu i jasan stav prema zločincu odlikuju pomenutu knjigu. Nakon čitanja “Nasljednika rata”, u tebi ostaju mučnina i očaj, a povrh svega saznanje da će pomirenje biti vraški težak i dugotrajan proces.
U knjizi je sabran samo dio “glasova duše” koje je Weissova slušala tokom putovanja po BiH, među izbjeglicama u Danskoj i Engleskoj, kao i tokom jednogodišnjeg boravka u Sarajevu 2007. do 2008. godine. Prije šest godina, u Ključu, Weissova slučajno susreće inženjera Edu, na radu u Njemačkoj. Predratni banjalučki student Edo je na papiru bio musliman, u praksi ateist, nikad nije kročio u džamiju. “I mi smo kao i vi Nordijci bili takvi, sekularni, miroljubivi, apolitični”, rekao je Weissovoj. “A ipak sam jedva jedvice izbjegao da budem spaljen u roditeljskoj kući. Srbi su potpalili kuću i zaključali sva vrata. Uspio sam se popeti na krov i spustiti se. Pustili su me da cijeli dan ležim, tu na zemlji, sa zdrobljenim koljenom, gotovo bez svijesti. Navečer su me odvezli u logor u Omarskoj, mjesto strave i užasa.” Weissovoj je taj susret poslužio kao povod za njenu knjigu.
Jedan od najzanimljivijih likova u knjizi je Jasminka iz sela Rizvanovići nedaleko od Prijedora. Prije rata selo su većinom činili Srbi. Sredinom jula 1992. Bošnjaci su protjerani, a ona je izgubila 22 člana svoje porodice – između ostalih supruga, tri brata, trojicu daidža i njihovo petero djece, dva sina četvrtog daidže od šesnaest i sedamnaest godina, te još nekoliko rođaka, njihovih vršnjaka. Nakon pet godina izbjegličkog života u Stuttgartu, Jasminka se sa dva mala sina vratila kući u Rizvanoviće, gdje vodi plastenik. Na seoskim puteljcima susreće ubice njene familije. “Ja razgovaram s mojim srpskim komšijama i pitam ih šta im bi? Devedeset posto onih među kojima sam živjela je učestvovalo u etničkom čišćenju, a deset posto ih je pomagalo u skrivanju Bošnjaka. Ja dobijam snagu misleći na tih deset posto, i osvećujem se onim ostalima ljubazno ih pozdravljajući kad ih sretnem i pitajući ih kako im je familija. Naš povratak je njihova kazna. Prijatelji nećemo biti nikad. Ako se stvarno potrudimo, moći ćemo razumno živjeti jedni uz druge, ali više nećemo živjeti zajedno. Možda će to sljedeće generacije promijeniti.”
Drena Đukić, bivša gradonačelnica Ribnika, koja obožava svog stranačkog šefa Dodika, jer je “direktan i realan”, postavila je Weissovoj indikativno protupitanje: “Zašto bi trebali smatrati porazom pomirenja ako ljudi žele živjeti među svojima? Zašto nam stranci natovaruju lošu savjest zbog posljedica Mirovnog sporazuma, koji su tako nestrpljivo tražili da potpišemo?” O fenomenu pomirenja postoje različite teorije, zavisno od iskustva ove ili one zemlje. I građani Bosne i Hercegovine imaju različite poglede na međusobno etničko pomirenje. Zajedničko im je da pritom svi zauzimaju poziciju žrtve. Možda je najbliži istini već pomenuti inženjer Edo: “Ovdje u Bosni put do genocida bila je jedna široka, brza autostrada, a povratak je samo uska planinska stazica, koju gotovo nismo u stanju proširiti.”

Preneseno sa Oslobodjenje.Ba