Donji dio vodenice, planinski tip, za brzake.
Merdevine.
Sepet.
U mlinu se uvjek imalo sa èime poèastiti, dok se èeka brašno.
Stolarski i kovaèki predmeti.
U kuæama bez ormara korisne stvari vise sa zidova.
Mlin, pokrenut vodom.
Kože životinja se suše razapete.
Mašine za preradu mlijeka.
Zvonik.
Iako lièi na toèak za kola nije. Ovo je vodenièki, sa propelerima.
Mali mlaz vode može brzo da okreæe toèak.
Restoran.
Klupa kraj jezerca.
Vještaèki potoèiæ.
Restoran sa baštom.

Navigacija: < 1 2 3 4 >
Oznake: Donji dio vodenice, planinski tip, za brzake. Merdevine. Sepet. U mlinu se uvjek imalo sa èime poèastiti, dok se èeka brašno. Stolarski i kovaèki predmeti. U kuæama bez ormara korisne stvari vise sa zidova. Mlin, pokrenut vodom. Kože životinja se suše razapete. Mašine za preradu mlijeka. Zvonik. Iako lièi na toèak za kola nije. Ovo je vodenièki, sa propelerima. Mali mlaz vode može brzo da okreæe toèak. Restoran. Klupa kraj jezerca. Vještaèki potoèiæ. Restoran sa baštom.
lang="bs-BA"> Etno selo - Srebrenik.NETwork
Srebrenik.NETwork

Etno selo

Tvrđava Gradina Srebrenik

Lokacija: Periferija Bijeljine, BiH
Datum: Nedjelja 19. Juni 2005.
Avanturisti: Kristijan
Vrijeme: Ljeto, vedro
Objekt: Restoran/Muzej

Globalizacija jača, utapamo se u neku svjetsku monotoniju. Vidjeti prave bosanske sadržaje, objekte i predmete u okolini je jako teško. Imamo hiljade kafana, hiljade restorana, a sve na isti kalup. Neonske lampe u boji, glasna džigera, ista pržena hrana i strana piva. Kopiramo zapad, pomalo i istok, svoje zaboravljamo. Globalizacija, univerzalizam. Muzeje zaobilazimo besprijekorno, oni propadaju. Simbioza?

Ideja izgradnje Etno sela je doista jedinstvena ideja. Malo seoce, 5-6 starinskih kuća, dosta propratnih objekata za obilazak: vodenice, mlinovi, štale, mljekarnici, crkva, bunar. Dosta izloženih starinskih predmeta. Poneka mašina iz tog doba puštena u rad. Voda pokreće kolo, život i aktivnosti. Manje životinje protrče kraj vas, veće zanjište. Drvo, ljulja za djecu i miris trave. Sve to da bi se privukli turisti, da popiju kafu za marku ili da ručaju u restoranu koji je u sklopu kompleksa. Gosti su iz gradova, sa betona. Gosti su željni uspomena, željni da se podsjete, da uporede. A možda i poneki stranac tu luta, gleda nešto naše, nešto autentično.

Parcela je oko 50 sa 100 metara, na putu iz Bijeljine prema Srbiji. Pola kompleksa je završeno pola u izgradnji. Pravi se novo jezero, novo brdo. Izgrađeni dio je brižljivo očišćen, brižljivo složen. Ugostitelji su u tradicionalnim nošnjama. Jela su iskonsko moderna, po želji. Cijene normalne, na prvi pogled čudno jeftine. Za svakog po nešto: ljubitelji starina su na svome, ljubitelji tišine su kraj jezera, djeca na toboganima, ponijima i ljuljama, penzioneri na klupama. Voda šuška sa svih strana.

Koliko se nas sjeća davno prevaziđene tehnologije kao Å¡to je: Å iÅ¡, Jaram, Jaslice, Pletena džaka, Sepet, Kantar, Ular, Å argija, Pegla na žar, Drveni točak, Gusle, Fenjer, Kazan bez hladnjaka, Sinija, Sanduk, … Ko je zadnji put bio u vodenici, vadio vodu iz bunara sa čekrkom, mirisao sir iz mljekarnika, ukrao voće iz suÅ¡are, spremio odjeću u sanduk. Drvene kuće sa zemljanim podovima, fenjeri za osvjetljenje i ognjiÅ¡te na sred sobe nama je nezamislivo mjesto za život. Pitajte očeve i djedove, oni su vjerovatno živjeli u to doba, predindustrijsko. Prije 50 i viÅ¡e godina. Oni i danas znaju nabrojati sve predmete sa slika i objasniti kako se koriste.

Prije 50-60 godina se ogledalo smatralo najvećim bogastvom. Danas, laptop, internet i Mars nam nisu ni daleko ni nedostupni. Tako i treba. Ali treba nekad i vratiti se nazad, makar na dan, i vidjeti gdje smo nekad bili, kako se živjelo, kako unapređivalo. Mrsko nam je maksuz u muzej ići, ali u restoran-muzej, tu vas sigurno mogu namamiti. 🙂

Exit mobile version