Etno selo

Gotivna konjska kola.
I ovo je neka zaprena stvar.
iroka volovska zaprega.
Poni, djeija atrakcija.
Novi dio u izradnji.
Klasina planinska dvospratna kua.
Zabavite za djecu.
Drveni ambijent.
Gornji prozori sa vezenim zavjesama.
Svaka kua je jedan apartman, mogu za iznajmljivanje.
Unutranjost jedne od kuica, Apartman.
Cenralna kua.
Mogue je vidjeti i polusastavljenu kuu, lake se vidi kako je sve graeno.
Budue brdo i budue jezero.
Zvonik.
Breuljkasti pogled.

Navigacija: 1 2 3 4 >
Oznake: Gotivna konjska kola. I ovo je neka zaprena stvar. iroka volovska zaprega. Poni, djeija atrakcija. Novi dio u izradnji. Klasina planinska dvospratna kua. Zabavite za djecu. Drveni ambijent. Gornji prozori sa vezenim zavjesama. Svaka kua je jedan apartman, mogu za iznajmljivanje. Unutranjost jedne od kuica, Apartman. Cenralna kua. Mogue je vidjeti i polusastavljenu kuu, lake se vidi kako je sve graeno. Budue brdo i budue jezero. Zvonik. Breuljkasti pogled.

Lokacija: Periferija Bijeljine, BiH
Datum: Nedjelja 19. Juni 2005.
Avanturisti: Kristijan
Vrijeme: Ljeto, vedro
Objekt: Restoran/Muzej

Globalizacija jača, utapamo se u neku svjetsku monotoniju. Vidjeti prave bosanske sadržaje, objekte i predmete u okolini je jako teško. Imamo hiljade kafana, hiljade restorana, a sve na isti kalup. Neonske lampe u boji, glasna džigera, ista pržena hrana i strana piva. Kopiramo zapad, pomalo i istok, svoje zaboravljamo. Globalizacija, univerzalizam. Muzeje zaobilazimo besprijekorno, oni propadaju. Simbioza?

Ideja izgradnje Etno sela je doista jedinstvena ideja. Malo seoce, 5-6 starinskih kuća, dosta propratnih objekata za obilazak: vodenice, mlinovi, štale, mljekarnici, crkva, bunar. Dosta izloženih starinskih predmeta. Poneka mašina iz tog doba puštena u rad. Voda pokreće kolo, život i aktivnosti. Manje životinje protrče kraj vas, veće zanjište. Drvo, ljulja za djecu i miris trave. Sve to da bi se privukli turisti, da popiju kafu za marku ili da ručaju u restoranu koji je u sklopu kompleksa. Gosti su iz gradova, sa betona. Gosti su željni uspomena, željni da se podsjete, da uporede. A možda i poneki stranac tu luta, gleda nešto naše, nešto autentično.

Parcela je oko 50 sa 100 metara, na putu iz Bijeljine prema Srbiji. Pola kompleksa je završeno pola u izgradnji. Pravi se novo jezero, novo brdo. Izgrađeni dio je brižljivo očišćen, brižljivo složen. Ugostitelji su u tradicionalnim nošnjama. Jela su iskonsko moderna, po želji. Cijene normalne, na prvi pogled čudno jeftine. Za svakog po nešto: ljubitelji starina su na svome, ljubitelji tišine su kraj jezera, djeca na toboganima, ponijima i ljuljama, penzioneri na klupama. Voda šuška sa svih strana.

Koliko se nas sjeća davno prevaziđene tehnologije kao što je: Šiš, Jaram, Jaslice, Pletena džaka, Sepet, Kantar, Ular, Šargija, Pegla na žar, Drveni točak, Gusle, Fenjer, Kazan bez hladnjaka, Sinija, Sanduk, … Ko je zadnji put bio u vodenici, vadio vodu iz bunara sa čekrkom, mirisao sir iz mljekarnika, ukrao voće iz sušare, spremio odjeću u sanduk. Drvene kuće sa zemljanim podovima, fenjeri za osvjetljenje i ognjište na sred sobe nama je nezamislivo mjesto za život. Pitajte očeve i djedove, oni su vjerovatno živjeli u to doba, predindustrijsko. Prije 50 i više godina. Oni i danas znaju nabrojati sve predmete sa slika i objasniti kako se koriste.

Prije 50-60 godina se ogledalo smatralo najvećim bogastvom. Danas, laptop, internet i Mars nam nisu ni daleko ni nedostupni. Tako i treba. Ali treba nekad i vratiti se nazad, makar na dan, i vidjeti gdje smo nekad bili, kako se živjelo, kako unapređivalo. Mrsko nam je maksuz u muzej ići, ali u restoran-muzej, tu vas sigurno mogu namamiti. 🙂

Ostavi komentar