X
    Categories: AktuelnoCyber story

Svjetlo i tama – Dario Džamonja

Piše: Dario Džamonja

Imala je dug korak. Iako sam se trudio da stignem prije nje do svog stana na četvrtom spratu, iako sam grabio po dvije stepenice, ona me je pratila ukorak, i to bez onog uobičajenog:

“Koliko još ima? Zar nema lifta u ovoj kući?”

Ja sam imao sasvim određen razlog zašto žu­rim: nisam htio da ona vidi da su mi vrata razvaljena i nezaključana.

I ona je, vjerovatno, imala svoj razlog zašto žuri: suviše smo dugo bili zajedno, previše smo noći proveli zajedno obilazeći sve postojeće sarajevske kafane, a ja je nikako nisam pozivao svojoj kući. Ko zna šta joj se vrzmalo po glavi.

Nekako sam ipak stigao sprat prednosti, isfolirao da otključavam vrata i teatralnim pokretom ruke pozvao je da uđe.
Bio je početak ljeta, napolju su mirisali ba­gremi i lipa, “djeca su mrljala ruke dudom”, kroz otvorene prozore iz mog dvorišta se čula odjava Dnevnika, a ja sam, čim smo ušli, upalio svijeću, koja je bila zabodena u jednu pivsku flašu.

Ona se nasmijala i rekla:
“Opa! Ti odmah tako.”
Pravio sam se budala:
“Šta je to tako?”
“Pa, ništa… Ni: hoćeš li popiti kafu, već od­mah svijeća.”
“De, ne budali, bogati. Nego, radije mi pomozi da u ovom kršu na stolu nađem otvarač za flaše.”
Onda smo sjeli jedno naspram drugog. Ona je izvadila cigaretu iz kutije i sagnu se da je pripali na svijeću…
Zaustavio sam je:
“Nemoj!”
Zastala je:
“Šta je sad?”
“Znaš li da, kad god neko pripali cigaretu na svijeću, negdje u svijetu pogine jedan mornar.”
“Vjeruješ u to?”
“Ništa me ne košta da vjerujem.”
„Dobro, zapamtiću to.”

Tako smo sjedili, pušili i pitali se: “Šta sad?”
Ona je ispušila cigaretu i pogledom počela da traži pepeljaru u koju bi je ugasila, a ja sam joj uzeo opušak iz ruke i bacio kroz prozor…
Igrala se s voskom koji se otapao niz flašu, a onda je, ugledavši gramofon i gomilu ploča na po­du, predložila:
“Navij nam neku muziku.”
Nisam se ni pomakao:
“Nema šansi”, rekoh.
Pogledala me je iznenađeno, a onda skočila sa stolice, strpala kutiju s cigaretama u tašnu i nare­dila mi, mada joj se u glasu osjećala i nijansa straha:
“Ne izigravaj budalu! Upali svjetlo!”
Ja sam samo slegnuo ramenima:
“Upali ga ti. Ako možeš …”
Napipala je prekidač na zidu i pritisla neko­liko puta: ništa se nije dogodilo. Nije se ni moglo dogoditi – struju su mi isključili prije tri mjeseca.
Rekao sam:
“Pregorio mi je osigurač.”
Kad me je upitala zašto ga ne popravim, samo sam neodređeno odmahnuo rukom.

Da sam joj i pokušao objasniti o čemu se za­ista radi, ona mi sigurno ne bi vjerovala, jer nije ni mogla pretpostavljati da osim njenog svijeta mu­zike, ljetovanja u Budvi, časova engleskog, prelistavanja Voguea, vikenda u Londonu, postoji i jedan drugi, tamni svijet.

Ako bih joj, uz dosta strpljenja, utuvio u glavu da ljudima isključuju struju kad ne plate određeni broj mjeseci, sigurno bi me, sasvim logično, pitala:
“A zašto ne platiš?”

A onda bi to već bila jedna druga i duga pri­ča koju bih morao početi iz početka, a koju ne bih znao završiti.
Digao sam se s kreveta i prišao joj:
“Dođi da ti pokažem jedan fol.”
“Kakav fol?”
“Ma, dođi da vidiš… Ostavi tu tašnu.”
Blago sam je uzeo pod ruku i doveo do kreve­ta. Postavio sam je tako da joj je ivica kreveta ta­man bila kod koljena.
“I?”
Blago sam je gurnuo u rame, a ona se pre­valila na krevet…

Prolazili su dani i mi smo se više bližili, upoznava­li jedno drugo. Moglo se reći, sasvim iskreno, da se među nama počinjala rađati ljubav.
Nije joj smetalo što nema struje, svjetla, mu­zike, što nema tople vode u bojleru… Uostalom, kažem, bilo je ljeto, topla voda nije bila neophod­na, a moj stan, sa mnoštvom postera po zidovima i pod svjetlošću svijeće, nije izgledao baš tako kata­strofalno.

Jedno jutro sam se probudio mamuran i zgađen. Gadio sam se sam sebi i gadilo mi se sve što me je okruživalo. Mrzio sam svaki dan svog života, pre­zirao svaki svoj postupak, a nikog nije bilo pored mene. Dojadio mi je život u kojem prve riječi uju­tro upućujem trafikantu.
Nazvao sam je telefonom i rekao:
“Nećemo se više igrati ćora-bake.”
“Šta je bilo?”
“Ništa. Dođi kod mene…”

Ušla je nasmijana i vesela, uputila se u sobu u kojoj je sa mnom provela protekla dva mjese­ca…
Na vratima je zastala kao da je naišla na pre­preku od bodljikave žice:
Sunce je na vidjelo izvuklo svu sirotinju i bi­jedu i čamotinju moje sobe, otkrilo svaku trunku prašine, istoriju svake mrlje na stolnjaku, svu prljavštinu godinama nekrečenih zidova, gomile prlja­vog veša po uglovima, opuške i pivske čepove zgu­rane nogom pod ormare, gomile starih novina, raz­bacanih knjiga, svjetiljku bez abažura, tanjire sa ostacima neke davno narezane meze, prljave čarape po ćoškovima, masne papire sa oglodanim pilećim kostima…

Gledala je u taj krš, koji je bio neodvojivi dio mene, i nije mogla vjerovati.
Kad je progovorila, nije podigla pogled prema mom licu. Rekla je, potpuno potresena:
“Samo sam svratila… Sad moram da idem…”
Kad sam je te večeri zvao telefonom – “nije bila kod kuće.”
Nije je bilo ni ujutro.