Srebrenik.NET / Aktuelno / Komplikovana igra – Gojko Beric – Komentar na Izbore 2010

Komplikovana igra – Gojko Beric – Komentar na Izbore 2010

Preneseno sa : Oslobodjenje.ba

Svi signali govore da će Republika Srpska i naredne četiri godine živjeti u znaku Dodikove nekažnjene separatističke politike, da će Federacija, zbog insistiranja Hrvata na trećoj federalnoj jedinici, s Mostarom kao prijestolnim gradom, postati “lonac koji ključa”, dok će država i dalje biti “ničija zemlja”. Zato niko ne treba da uživa u svojoj pobjedi
Prolazio sam te večeri ispred ulaza u sarajevsku Tržnicu, kad mi šarmantna crnokosa djevojka pruži predizborni letak sa likom Danisa Tanovića na naslovnoj strani. “Gospodine Beriću, hoćete li glasati za nas?”, upita me. “Hoću.” Ona se nasmija. “A šta je tu smiješno?” “Pa, svi kojima damo naš letak kažu to isto. To mi je nekako sumnjivo.” Održao sam dato obećanje i glasao za Našu stranku na svim nivoima vlasti, onako luzerski, iz nekog inata. To je kao kad navijate za slabijeg boksera, iako znate da će glatko izgubiti borbu. Porodična tuča, koja je izbila u javnost, nepromišljena koalicija sa onim fočanskim usamljenikom i, najzad, više nego anemična predizborna kampanja učinili su Našu stranku autsajderom. Džaba intelektualna i umjetnička reputacija njenih vedeta, džaba relaksirajuće ljevičarske ideje, džaba parola “Rat mafiji”. Krah je bio neizbježan. Moj glas je, dakle, iz biračke kutije otišao u vjetar. Dešavalo se to i ranije: za koga god bih glasao, taj bi postao gubitnik.
Nisam član nijedne političke partije, iako su mi jedne bliske a druge nisu. Ni od jedne, uključujući i onu koja je vladala pedeset godina, nisam dobio ama baš ništa, osim davno jedne limene značke za tobožnji doprinos socijalističkoj izgradnji. Naravno, prevrtljivost našeg svijeta nije uzrok debakla Tanovićeve stranke. Međutim, djevojka s početka ove kolumne bila je u pravu, a njena sumnja u iskrenost prolaznika opravdana. Uoči prvih demokratskih izbora 1990. godine svi su u Bosni govorili da će glasati ja l za reformiste Ante Markovića, ja l za “svoju jedinu partiju”, tj. Savez komunista. I svi su, kao što je poznato, listom glasali za bošnjačku, srpsku ili hrvatsku nacionalističku stranku. A nakon izbora su tvrdili suprotno, valjda zbog potisnutog osjećanja grijeha što su nešto i nekoga izdali. Birači koji su se u nedjelju odmetnuli od Stranke za BiH, i u manjoj mjeri od SDA, neko će vrijeme u kafanskim razgovorima takođe lagati, poričući da su glasali za SDP ili za SBB.

Zlatko Lagumdžija trijumfalno maše onom crvenom brošurom, kao da je riječ o promociji Komunističkog manifesta, ali obimnijom od njega, i kaže: “Ovo je naš program, on je pobijedio!” Ma, nije pobijedio program. Malo ko čita obimne partijske programe. Prvo, zato što je to, u pravilu, dosadno štivo i drugo, zato što ljudi znaju da će događaji u ovakvoj državi sigurno krenuti nekim drugim tokom. Protekle četiri godine pojele su skakavci, baš kao u onom romanu velikog pisca Borislava Pekića. Vlast je naprosto bila užasno loša, a opozicija nikakva. Prvoj je mandat protekao u znaku beskrupuloznog grabeža, a drugoj u znaku drijemeža. Prva je gađana kamenicama, a druga je u tome uživala.

I šta se desilo? Birači su drastično kaznili Stranku za BiH, a njenog lidera Harisa Silajdžića gotovo ponizili, što se Zapadu, iz već poznatih razloga, dopalo. Silajdžić je uvijek bio jači od vlastite stranke, a njegovim političkim potapanjem ona postaje potpuno irelevantna. Iako SDA takođe snosi veliki dio odgovornosti za stanje u Federaciji, njeno biračko tijelo i dalje joj je veoma privrženo. Njene pristalice, mahom sa dvadesetogodišnjim stranačkim stažom, kao da nisu imale srca da joj u većem broju okrenu leđa. Pobjedom Bakira Izetbegovića u trci za člana Predsjedništva BiH kao da je prestao rivalitet između njega i Tihića. U uzbudljivom izbornom raspletu, SDP ni kriv ni dužan odnosi ubjedljivu pobjedu, osvojivši gotovo dvostruko više mandata nego 2006. godine. To je znak da se uvećao broj Bošnjaka koji su se, možda i nesvjesno, zasitili ispraznog nacionalizma i politike u džamijskoj verziji, odlučivši da lijek za svoje frustracije potraže u socijaldemokratskoj opciji. Instaliranjem Saveza za bolju budućnost u politički život Bosne i Hercegovine, desnica je takođe postala relevantan faktor. Bošnjačko biračko tijelo se polariziralo. Demokratija je na dobitku, ali je igra postala komplikovanija.

Gledam televiziju, slušam radio, u novinama mi ne promiče nijedno slovo koje se odnosi na nedjeljne izbore. Vidim, svako slaže svoj mozaik vlasti. Nakon Dragana Čovića, u utorak je u štabu SDP-a objavljeno da će njegov lider Zlatko Lagumdžija biti kandidat za državnog premijera. Greška, koju nikome ne treba objašnjavati. Ovo je pozicija u kojoj treba žrtvovati damu da bi se dobila partija, tačnije – da bi država bila na dobitku. Imajući u vidu da će tzv. hrvatsko pitanje, prije ili kasnije, početi tresti Bosnu i Hercegovinu, Lagumdžija je tu funkciju morao ponuditi Hrvatima. A zatim otići korak dalje i predložiti da i federalna Vlada i Vijeće ministara, umjesto po stranačkom principu, budu konstituisani kao ekspertske vlade. To bi bio dokaz da SDP-u nije stalo do vlasti same po sebi, već prvenstveno do interesa države i svih njenih naroda i građana.

Međutim, događaji ne idu u tom pravcu. Svi signali govore da će Republika Srpska i naredne četiri godine živjeti u znaku Dodikove nekažnjene separatističke politike, da će Federacija, zbog insistiranja Hrvata na trećoj federalnoj jedinici, s Mostarom kao prijestolnim gradom, postati “lonac koji ključa”, dok će država i dalje biti “ničija zemlja”. Zato niko ne treba da uživa u svojoj pobjedi.

Ostavi komentar