(Bez)idejni plenumi: Bosna i Hercegovina između institucija sistema i zakona ulice

Autor: Adnan H. Pejčinović.

U tekstu koji sam objavio na svom blogu glede demonstracija u našoj zemlji, napisao sam da je dobro što su se desile, ali samo zbog jednog razloga: konačno, suočili smo se s onim lakanovskim realnim, “onim” što se jezikom kao sredstvom komunikacije nije dalo izraziti ali jeste već dugo bilo označeno simbolima kakvi su zgrade vlada kantona.” Međutim, ono što je uslijedilo nakon “dešavanja naroda” u Bosni i Hercegovini trebalo bi biti razlogom zabrinutosti građana koji bi radije živjeli u državi uređenoj po zakonima institucija sistema nego u državi koja bi se gradila na ulici. Nema dvojbe oko toga da je javnost podijeljena na one koji razumiju da se država niti gradi niti mijenja na demonstracijama i plenumima i na one koji su gotovo uvjereni da su “pravda i pravo” u njihovim i samo njihovim rukama.
Ovako više ne ide!

Odgovornost za loše stanje u zemlji uistinu pripada političkim predstavnicima građana ove zemlje, otuda nas ne treba čuditi što su se desili Tuzla, Sarajevo, Zenica, Bihać i ostali gradovi. Ne treba nas čuditi ni ideja da se bijes i zahtjevi neartikulirane mase građana kanaliziraju putem plenuma: demonstranti su izašli na ulice bez jasnih ciljeva, plenumi su se pojavili da bi pomogli da se ciljevi artikuliraju. Na pitanje zašto je izašao na ulicu, prosječan demonstrant je odgovarao: “Ovako više ne ide!”, ili: “Da bi nam svima bilo bolje.” Jasno je, organizatori protesta u zemlji ili nisu imali ciljeve, ili su oni bili usmjereni protiv institucija sistema, ne zbog prirode (naknadno definiranih) ciljeva, nego zbog načina na koji bi se oni, prema njihovim stajalištima, trebali ostvariti. “Ukidanje bijelog hljeba ministrima u vladama” jedan je od stotinu ciljeva koje bi trebao podržati svako ko ima namjeru mijenjati loše zakone u državi.

Međutim, način na koji pristalice plenuma smatraju da se to treba ostvariti poguban je za demokratski ustroj države. Pticama na grani je jasno da se zakoni donose i mijenjaju u institucijama sistema, putem predstavnika izabranih na parlamentarnim izborima. Mijenjanje zakona na plenumima i ulici isto je što i država bez zakona. Jer, hipotetički rečeno, smijenjeni ministar u nekoj od vlada može organizirati hiljade ljudi koji su za vraćanje “bijelog hljeba” ministrima, organizirati plenum, blokirati ulicu, zgradu skupštine, vlade…
Rješenje kreće od pojedinca

Ne treba smetnuti s uma da se političari u našoj zemlji kvislinški odnose prema državi koju zastupaju. Nerad, demagoška naklapanja, stalno podizanje međunacionalnih tenzija, visoki nameti samostalnim poduzetnicima koji proizvode novu vrijednost (pune budžete), fokusiranje na probleme nižeg ranga i slično, temeljne su aktivnosti predstavnika vlasti, kako izvršne tako i zakonodavne, pa i sudske. Razloga za nezadovoljstvo je mnogo, naši političari su odgovorni za ono što se sve češće čuje: “Ma ko došao na vlast, isto će nam biti!” Teško je objasniti prosječnom građaninu koji smatra da su demonstracije i plenumi sjajno rješenje za neophodne promjene u zemlji da se stanje u zemlji ne može preko noći promijeniti, odnosno da je pred nama dug i trnovit put do zdravijeg uređenja odnosa u zajednici.

Taj put mora krenuti od pojedinca, no, virus paternalizma, stav da država mora riješiti problem svakog građanina izgleda da je neuništiv. Stvari će se promijeniti onog trenutka kad za loše stanje u državi dio odgovornosti preuzme i sam građanin zato što je na izborima dao glas ovoj ili onoj političkoj stranci; kad više odgovornosti za vlastitu sudbinu bude tražio u sebi a manje u državi; kad počne mijenjati način razmišljanja jer, kako je rekao Gorbačov: “Ko bude kasnio, bit će kaženjen životom.”
Čiji su plenumi?

Demonstracije jesu i legalan i legitiman vid komunikacije u društvu, ali one demonstracije koje poštuju institucije sistema, a ne one koje ih ruše. Plenumi, kao neformalna institucija koja predstavlja demonstrante (ostavimo postrani činjenicu da plenumi ne predstavljaju sve demonstrante, odnosno da postoje i unutarnje nesuglasice među njima) ruše institucije sistema, a da je to tako potvrđuje i nedavna izjava zastupnika Naše stranke u Skupštini Sarajevskog kantona Peđe Kojovića, da će Sarajevski kanton platiti troškove za održavanje sjednica plenuma u Sarajevu.

Pitanje glasi: postoji li u budžetu tog kantona stavka “troškovi za održavanje sjednica plenuma?” Ne postoji! Šta je natjeralo Peđu Kojovića da doslovno radi mimo zakona, ne znam. Nije ni važno. Ono što jeste važno i što treba da nas zabrine jeste to što je dobar dio javnosti i dalje na strani rušilaca institucija sistema. Do koje infernalne mjere podrška “revolucionarnom” i nezakonitom djelovanju može ići pokazuje stravičan primjer koji se desio neki dan u Sarajevu, kad je grupa demonstranata blokirala saobraćaj, zbog čega kola hitne pomoći koja su prevozila dijete nisu mogla proći i zbog čega je, najvjerovatnije, dijete izgubilo život.
Moglo bi biti novih demonstracija

Najave da institucije sistema u zemlji ponovno mogu biti ugrožene stižu iz Tuzle, od vođe grupe “Udar” koji poziva građane da 26. marta ove godine ponovno izađu na ulice: “Očekujemo dolazak oko 1.000 građana jer je tako već dogovoreno sa sindikatima pet firmi. Ovim putem pozivamo i ostale pokrete da se pridruže, da se skinu SDA, SDP, SDS, BPS, Narodna stranka Radom za boljitak, HDZ 1990, A-SDA, SNSD i HDZ te svi nezavisni kandidati iz kantonalne vlasti i otjeraju sa svojih sjedišta. Okupljanje je ispred Suda, a nakon toga krećemo prema Skupštini Tuzlanskog kantona (TK) po sve ili ništa.”

Kako dalje javlja vidiportal.ba, predstavnici “Udara” prijete i da će blokirati Skupštinu TK i zatražiti ostavke svih zastupnika napismeno jer su, kako su naveli, imali dovoljno vremena da nešto učine, a nisu ništa uradili.

Otvoren poziv na blokadu, otvorena prijetnja “tjeranjem” prolazi, zasad, bez ikakvih sankcija sudstva i policije. Ključno je pitanje: hoće li uslijediti legalna policijska akcija u zaustavljanju nezakonitih radnji koje su na granici anarhije? Hoće li vođa grupe “Udar” prijetnjom, “revolucijom” i gotovo otvorenim pozivom na linč postavljati uvjete predstavnicima vlasti, ili će to uraditi građani na legalnim izborima koji nam predstoje? Ukoliko sud i policija ne poduzmu odlučnije mjere za sprečavanje nekad tihog, a nekad glasnog poziva na rušenje demokratskog sistema i uspostavljanje zakona ulice u državi, otvara se prostor sljedbenicima raznih teorija zavjere koji nikad ne miruju i koji su također jedna vrsta opasnosti za našu zajednicu.

Piše: Adnan H. Pejčinović. Objavljeno na novovrijeme.ba